Nakon što smo poslušali današnja misna čitanja, izabrat ćemo dvije teme za naše razmatranje: što Sveto pismo ističe kao kvalitete vrsne žene, a potom primijetiti ponešto novo iz svima poznate prispodobe o talentima. Ulomak iz starozavjetne mudrosne knjige koji smo maločas čuli često se naviješta pri sklapanju sakramenta ženidbe. Hvali vrsnu ženu i nabraja njezine vrline. Možemo odmah primijetiti da sveti pisac vrlo nježno i obazrivo govori o ženi, a istovremeno vrlo izravno suprotstavlja prolazne i lažne vrijednosti istinskim krepostima. Možda bi netko ove riječi doživio i s podsmijehom: Zar tako? Zar je žena tu da služi muškarcu i svima oko sebe? Zar je zabranjena ljepota, privlačnost, ženstvenost? No, primijetimo jedno: nisu samo žene pozvane služiti – svaki je čovjek pozvan služiti, kako nas je Krist Gospodin poučio. A to nije lako! To je autentičan kršćanski put i sve je na ovom svijetu lakše od istinskog služenja.

Božja nas mudrost želi poučiti da se ne damo zavesti, da ne polažemo nadu u nešto što će ionako proći.

Nadalje, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i čovjek je sam po sebi biće prepuno ljepote, a pitanje je što mi shvaćamo kao ljepotu?! Jer ljepota, kako ju mi promatramo, utemeljena je možda na izvanjskom i iluzornom – možda stavljamo neku masku da bismo se svidjeli drugome. Božja nas mudrost želi poučiti da se ne damo zavesti, da ne polažemo nadu u nešto što će ionako proći. Kako je zanimljivo susresti žene koje se pokušavaju šminkom uljepšati i osjećati lijepima, kao da ljepota proizlazi iz nečijeg subjektivnog osjećaja ukusa, ili kao da ljepota ovisi o trenutnim zahtjevima društva! Sveto pismo želi reći i tebi i meni: istinska ljepota jednostavno jest, jer potječe od Boga, i lijep/lijepa si već zato što si Božje stvorenje. Dokle god čuvaš Božji trag u sebi, zračiš objektivnom ljepotom. Ovaj tekst govori o istinskim vrijednostima i veliča vrsnu ženu.

Bogu je svako stvorenje drago i neprocjenjivo vrijedno, a čovjek misli da to mora pribavljati nekim ukrasima. Ako ovaj tekst promatramo iz današnje perspektive, onda jednostavno možemo uočiti: Bog stavlja ogromno povjerenje u žensko biće. Kao da želi reći: nitko ne može bolje brinuti za obitelj i kuću doli žena i ako netko ne može podnijeti izvornu vrijednost žene i u sebi ima strah ili negativan stav prema ženskom biću, to je stav dosta udaljen od kršćanskog shvaćanja žene. Važno je to uočiti jer tko vjeruje u spasenje, mora računati na čisto i sasvim duboko zajedništvo jednoga dana sa svima u kraljevstvu nebeskom – i ženama i muškarcima. Ako smo previše koncentrirani na zemaljsko, onda smo opterećeni odnosima i razlikama, a tko vjeruje u budući život mora više gledati u budućnost u nebu. Na poseban način i današnje nas evanđelje podsjeća na odgovornost koja nam je povjerena. Prispodoba o talentima mogla bi poslužiti kao svojevrsno predavanje iz ekonomije. Čista računica – tu naizgled nema puno ljubavi i milosrđa.

Čini se da je danas veliki problem upravo krivo poimanje i očekivanje tolerancije i nekog milosrđa ondje gdje ga ne može biti. Npr. današnje društvo često govori o nekim pravima, svi žele neke subvencije, otpuštanje dugova, okoristiti se bilo lokalnom, bilo globalnom vlašću, besplatno ovo ili ono, sve u svemu – samo da ne bih ja morao uložiti neki veći trud! Međutim, evanđelje kaže: primio si talente i moraš stvarati nove! Povjerava ti se određeni ulog i dužan si stvarati novo bogatstvo! Hm, podsjetimo se samo vrlo čestih izjava kako Crkva mora biti siromašna, kako bi svi ljudi trebali biti skromni, itd. Opasnost je, braćo i sestre, da takve stavove koristimo kao alibi za neodgovornost i nemar. Tada vrlo brzo – uime poniznosti, skromnosti, uime evanđelja! – zapravo opravdavam svoj nemar.

U našem je društvu očito zaživio stav: netko će nam dati sve, neka država, neka ustanova, neki „Djed Mraz“, kao da ne shvaćamo da smo mi država. Ja sam također država – i ako ja ne činim ono što mi je povjereno (od Boga!), badava sva mudrovanja i traženja krivca u drugome. Na kraju bih rezimirao: Kad jedna žena, supruga, majka troje ili više djece, iako nezaposlena, vrijedno i strpljivo iz dana u dan podiže djecu i čini od njih dobre ljude, nije li to na korist cijeloga društvo? Bi li društvo, ako je dovoljno sazrelo i razvijeno, moralo imati sluha i za taj poziv supruge i majke, pa onda i osigurati konkretnu novčanu nagradu toj ženi? Nije li to ulaganje talenata za stjecanje novih?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.