Budi dio naše mreže

Smrt je samo prijelaz iz ove doline suza u vječnu radost

Na blagdan Dušnog dana iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Josipa Filipovića, dekana Županjskog dekanata koji među ostalim poručuje: "Smrt nam odnosi dragu osobu s našeg zajedničkog životnog puta, ali time i pokazuje da ovdje, na ovoj zemlji, zapravo nikada nismo ni bili kod kuće, nego samo na proputovanju prema onome što i priliči Božjem djetetu – a to je mjesto gdje s oka svake suze nestaje – a to je vječnost."

/ mp

Ovih dana, više nego inače, dok obilazimo grobove naših najmilijih, intenzivnije razmišljamo o prolaznosti života, o smrti koja čeka svakoga od nas. Istina je da i sama pomisao na smrt mnoge ispunjava strahom. To nije manjak vjere, nego normalna reakcija. Strah od smrti progoni svakog čovjeka. Može se protiv nje čovjek buniti, ali je pobuna beskorisna. Čovjek se, istina, otima smrti, ali ostaje uvijek poražen. I najmoćniji pred njom padaju. I naš je Gospodin umro i pokopan, ali je njegov prazan grob najveći poraz nanesen smrti. On ju je pobijedio svojim uskrsnućem. I zato čovjek vjernik u ovoj dolini suza živi u nadi uskrsnuća. Mi vjernici ne klizimo u prazninu – u grob, nego korčimo prema sretnoj budućnosti. Ovdje smo samo privremeno – naša je domovina na nebesima. Stara kineska poslovica veli: Svaka životinja gleda prema zemlji, jedino čovjek gleda u zvijezde, u nebo.

Upravo s Bogom, i u Bogu, čovjek u svojoj smrti nije sam – tu je onaj koji te stvorio i otkupio, tu je onaj koji je čitav tvoj život krijepio tvoje korake, pa makar to i nisi primijećivao.

Smrt je krajnja točka putovanja ovom zemljom; u smrti se čovjek dijeli od svih i ostaje prividno sam. Tek u smrti čovjek vidi kako su sve ljudske ljubavi bespomoćne i kako si, u konačnici, ipak sam i upućen samo na jedinoga Boga. Upravo ta činjenica u naš strah unosi nadu. Upravo s Bogom, i u Bogu, čovjek u svojoj smrti nije sam – tu je onaj koji te stvorio i otkupio, tu je onaj koji je čitav tvoj život krijepio tvoje korake, pa makar to i nisi primijećivao.

Ne čudi što Crkva upravo ujesen slavi ove dane. Zanimljivo je promatrati prirodu ovih dana, gledajući kako umire, kako se stabla, nekada u cvatu, nekada puna života, sada suše, venu, otpuštaju svoje lišće, umiru. Okovana zimom čekat će novo proljeće. I nitko se od nas ne uznemiruje dok promatra prirodu kako umire, jer znamo da nakon nje ponovno dolazi proljeće. I čovjekov se život može promatrati kroz četiri godišnja doba: u proljeće svoga života rađa se, raste, proživljava svoje djetinjstvo i mladost. Svoju zrelost proživljava u ljeto svoga života, a mudru starost ujesen dok ga polako snaga napušta poput lišća koje opada s jesenje grane. A kad dođe zima života i kad se životna iskra u potpunosti ugasi, valja čekati novo proljeće, proljeće vječnosti.

Smrt nam odnosi dragu osobu s našeg zajedničkog životnog puta, ali time i pokazuje da ovdje, na ovoj zemlji, zapravo nikada nismo ni bili kod kuće, nego samo na proputovanju prema onome što i priliči Božjem djetetu – a to je mjesto gdje s oka svake suze nestaje – a to je vječnost.

Smrću prestaje svaka mogućnost da još nešto učiniš na ovoj zemlji. Ona je zadnji trenutak da još nešto uradiš, ona je zadnja crta ispod koje konačno trebaš staviti nazivnik i pokazati rezultate svojega života. Tek se u smrti vidi tko si i kakav si. Smrću se odvajamo od svijeta, dijelimo od ljudi. Smrću prestaju naši poslovi, ostaju nedovršena pisma i nepročitane knjige, smrću ostaju tolike stvari koje smo htjeli učiniti, a nismo uspjeli. Smrću se prekida sve što smo planirali, htjeli, za čim smo čeznuli. Nema više zagrljaja, poljubaca i toplih riječi. Nema zajedničkih smijanja i plakanja, bodrenja i zagrljaja. Mnoge priče ostaju neispričane, mnogi telefonski brojevi nenazvani, mnogi susreti neostvareni. I to je ono što boli. Smrt nam odnosi dragu osobu s našeg zajedničkog životnog puta, ali time i pokazuje da ovdje, na ovoj zemlji, zapravo nikada nismo ni bili kod kuće, nego samo na proputovanju prema onome što i priliči Božjem djetetu – a to je mjesto gdje s oka svake suze nestaje – a to je vječnost.

Smrt je samo prijelaz iz ove doline suza u vječnu radost.

Upravo nas Kristovo obećanje i naša vjera uče da je naš Bog, Bog živih, a ne mrtvih. Da je smrt samo prijelaz iz ove doline suza u vječnu radost. Tek vrata kroz koja svi moramo proći da bismo se konačno našli u Očevu zagrljaju. U predslovlju pokojničkog bogosložja poput nade i svjetla u sivilu smrti sja rečenica: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima.“ Nakon što se sruši dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima. Riječi pjesnika Maka Dizdara ocrtavaju i našu vjeru:

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj.
Jer smrti zapravo i nema!
I nema kraja!
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.

Svaka smrt, svaki ukop, svaki Dušni dan, podjeća nas na stvarnost smrti u našem životu. Zato, dok se u molitvama sjećamo svih naših pokojnih, očima vjere i nade upiremo svoj pogled – a gdje drugdje nego u križ Isusa Krista, čvrsto vjerujući da ćemo upravo u njemu i po njemu naći svoj spas i vječnu utjehu, zajedno sa svima svetima i našim dragim pokojnima. Vjerom ojačani, ispovijedamo da naši pokojnici žive, jer je dobri Bog njihova imena upisao u dlan svoje ruke. A mi ćemo se ponovno s njima susresti tamo gdje nema ni tuge, ni boli ni patnje – tamo gdje sve je drukčije – u vječnosti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.  Josip Filipović je dekan Županjskog dekanata i župnik Župe sv. Martina, biskupa u Bošnjacima.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja