Okupljene studente podsjetila je da je nedavnu majčinu smrt doživjela kao težak udarac i pitala se koji je smisao svega. Dodala je da se “svađala” s Bogom: “Gdje si sada, Bože? Ja sam časna, sve sam Ti dala, svega se odrekla. Kako Ti to meni vraćaš?” Podsjetila je da nas uvijek prate ta neka naša ljudska, neizbježna pitanja i da je normalno i zdravo pitati se. “Od majčine smrti već je prošla godina dana, ali mi je bilo strašno teško. Pitala sam se ima li uopće smisla moj poziv: svi nešto vide, a ja ništa ne vidim. Međutim, onda vidite da je to poanta cijelog života: radost je egzistencijalna potreba svakog od nas. Mladi tu radost traže na različite načine, ali jedinu istinsku radost može dati Bog. A On je daje ni više ni manje nego kroz križ. To je paradoks križa, ono što mi ne možemo shvatiti: da jedina prava radost dolazi upravo kroz patnju. To je život: jako je teško, ali kad nešto preživimo, to je radost.”

Radost je plod uspješno preživljenog, prevladanog, teškog trenutka. To je istinska radost.

S. Dijana naglasila je da radost nije nafiksati se ili napušiti se. Kako je rekla, to je obična sapunica. “Ono istinsko je suočiti se sa životom i naći smisao kada se čini da smisla nema. Život zna biti jako težak i zahtjevan, ali upravo u tome je ljepota. U tim teškim trenucima čeka nas Bog i kriju se svi odgovori na naša pitanja.”

Dodala je da je uvijek voljela papu Ivana Pavla II. “Još kao maloj mi je bio jako drag. Kad sam došla u samostan, čitala sam njegov životopis i fascinirao me. Imamo vrlo slične obitelji: njemu je majka umrla kad je imao 9 godina, a meni otac kad sam imala 11 godina. Njemu je otac umro kad je imao 22 godine, a meni majka kad sam imala 29 godina. Bog vas nekada oslobađa apsolutno svih, da bi bili potpuno Njegovi. Kao da mi je dao potpunu slobodu od roditelja, da budem samo Njegova.”