Danas slavimo najveću tajnu naše vjere – svetkovinu Presvetog Trojstva. Iako svakodnevno činimo znak križa spominjući imena triju božanskih osoba, možda uopće ne razmišljamo što to znači, jednostavno nam je prešlo u naviku, postalo bez nekog značenja za stvarni život vjere. Baš zato Crkva stavlja pred nas ovu tajnu da o njoj razmišljamo, ali i da joj se poklonimo.

Uzaludni su svi naši ljudski napori da bismo shvatili Boga.

Kako može biti jedan Bog, a istovremeno trojica? Tijekom ljudske povijesti mnogi su Presveto Trojstvo pokušavali približiti različitim slikama i usporedbama, primjerice, slikom djeteline s tri lista, jedne svijeće s tri stijenja, odnosom izvor – potok – rijeka. Koliko god da pomažu, ove nam usporedbe isto toliko i odmažu jer Boga, kakav on uistinu jest u sebi, nikad nećemo do kraja shvatiti. Ali što to znači za naš život? Ima li smisla razbijati glavu?

Razumom nikad nećemo shvatiti Boga! Pred ovom tajnom ljudski je um bespomoćan. To govori i pjesma posvećena današnjoj svetkovini: Presveto Trojstvo, tajno nad sve tajne, vjerujem u te ma da te ne pojmim. Moj um se klanja tvojem veličanstvu, životu tvom se divi on. Danas više no ikad možemo čitati i slušati u medijima koliko ljudi pokušavaju razumom razjasniti postojanje ili nepostojanje Boga. Vode se razne rasprave, polemike, uvjeravanja, dokazivanja. Nisam vjernik zato da bih mudrovao, istraživao, tražio obrazloženja. Uzaludni su svi naši ljudski napori da bismo shvatili Boga. Vjera u trojedinog Boga ne služi tome da bismo o njoj filozofirali, istraživali, polemizirali. Vjera u trojedinog Boga se živi. Ostaje nam samo divljenje!

Iako skrovit, tajnovit, nedostupan, Bog se približio nama ljudima postavši nam sličan po svome Sinu, a Duhom Svetim rasvjetljuje nam tajnu svoga života

Presveto Trojstvo može se slikovito izraziti znakom križa koji, kako rekoh na početku, svaki dan činimo. Počinje: U ime Oca – ruka pokazuje prema gore, prema čelu. To znači da je Bog moj nebeski Otac, moj Stvoritelj, početak i izvor. Htio je da ja živim. Znak križa nastavljamo: …i Sina – ruku spuštamo prema grudima, što znači da je Bog sišao k nama, u našu svakodnevicu, u naše radosti i teškoće. U Isusu Kristu postao nam je prijatelj i brat i dijeli s nama našu sudbinu. Znak križa završava: …i Duha Svetoga – pokret ruke ide od lijevog prema desnom ramenu i posve nas obuhvaća. Bog je uz mene snagom svoga Duha. On je uz mene kao stvoriteljska snaga odozgo, kao prijatelj, kao brat i kao snaga ljubavi razlivena u mom srcu.

Iako skrovit, tajnovit, nedostupan, Bog se približio nama ljudima postavši nam sličan po svome Sinu, a Duhom Svetim rasvjetljuje nam tajnu svoga života i jača nas na našim životnim putevima. No, od nas traži da mu se približimo, očekuje postati dijelom našeg bića ako mu mi to dopustimo. Bog je stvarno velik, neshvatljiv, ali prisutan u našim životnim koracima i zainteresiran za naš život. Bog nije neki despot koji bi uživao u svojoj vlasti i u svojim osudama. Našem je Bogu stalo da se ljudi spase. O nama ovisi hoćemo li ga shvatiti kao nekakvu silu koja mora riješiti svaki naš problem, udovoljiti svakom našem hiru, uslišiti svaku našu molitvu koju mu upućujemo za uspjeh, sreću i zdravlje ili ćemo ga shvatiti kao živog Boga koji je neshvatljivo zainteresiran za naš život.

Hoću li već jednom shvatiti da mi veliki Bog dopušta da uđem u tajnu njegova bića da bih mogao razgovarati s njim, biti s njim, osjećati njegovu blizinu, smirivati dušu u očinskom zagrljaju njegove dobrote

Umjesto filozofiranja, istraživanja i nepovjerenja, današnja svetkovina neka bude za nas izazov: jesam li spreman boriti se s Bogom i za Boga ili ću samo odmahnuti rukom i reći: ja to ne shvaćam i to me ne zanima? Hoću li mu samo uputiti koju naučenu molitvicu i pobožni uzdah kako bih smirio savjest ili ću već jednom shvatiti da mi veliki Bog dopušta da uđem u tajnu njegova bića da bih mogao razgovarati s njim, biti s njim, osjećati njegovu blizinu, smirivati dušu u očinskom zagrljaju njegove dobrote?

Dopustimo Bogu neka uđe u našu povijest, u našu sudbinu, iako će on ostati drukčiji, i dalje često neshvatljiv. Između Boga i čovjeka ostaje čas taman oblak otajstva patnje, čas svjetlost objave njegove blizine. Prisutan je on i u našim tamama sve do konačnog, pravog susreta s njim, oči u oči, kad će nam sve biti jasno. Veliki Bog zainteresiran je za tvoj život. Razum ga ne shvaća, ali srce ga nalazi!

Trojedini Bože, vječna tajno i istino koja odišeš svemirskim prostranstvima, probudi moju vjeru da vjerujem kako prožimaš moj život! Pomozi mi da te osjetim svakoga dana svog života. I onda kad zbog brzine svojih dana ne opažam pored sebe darove tvoje ljubavi i dobrote, neka me otkucaji srca podsjete da si mi darovao radost života i zauvijek ostao sa mnom, trojedini Bože!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Vladimira Delića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.