Gledajući različite „priče“ po Instagramu naišao sam i na onu Frame Leopold Bogdan Mandić u kojoj je pisalo nešto otprilike kako je i u naslovu ove kolumne, a autor je bio fra Branko Lipša. Ta rečenica ostala mi je u glavi jer je u njoj sažeto ono što već dugo primjećujem kao pojavu u Crkvi, a posljedično i u našim bratstvima, piše fra Vinko Brković za portal Franjevačka mladež.

Lijepo je što se događa određeno „buđenje“ među mladima u Hrvatskoj, pa je tako moguće održati i jedan koncert duhovne glazbe na Maksimiru što je do prije 10 godina bilo nezamislivo. No to je buđenje praćeno i raznim pojavama koje odudaraju od neke redovitosti te izazivaju čuđenje na sve strane. U nekim svrstavanjima imate tradicionaliste i karizmatike, „razumiste“ i emotivce i sve ostalo na što se možemo podijeliti. U tim nekim taborima na općoj razini Crkve nema popuštanja, nego svatko zauzima svoju poziciju kao jedinu moguću i ispravnu pa traži dokumente, svece i sve ostale argumente da bi dokazao svoju ispravnu poziciju. Dok jedni traže čistu ozbiljnost, razumnost u pristupu sakramentima i strogu normiranost svakoga pokreta, drugi traže ostvarenje svoje vlastite vizije duhovnosti unutar liturgije i ostalih događanja. Da se razumijemo, obje skupine počinju u istom i završavaju u istom, samo su udaljene „na sredini“, kao dvije zagrade ().

I dok traju prepirke tko bolje doživljava ili časti Isusa, imam osjećaj da se Isus pita gdje je pošlo po krivu.

I dok traju prepirke tko bolje doživljava ili časti Isusa, imam osjećaj da se Isus pita gdje je pošlo po krivu. Emotivci traže da se Isusu prilazi kao zaljubljenoj osobi jer su to pročitali u nekom životopisu, stoga je to sad jedino ispravno; a nekako mi se čini da i Isusu bude neugodno kada tako govorimo o Njemu, možda mu i sv. Petar dobaci koju foru na taj račun. No šalu na stranu, opasno je kada svoje osjećaje postavimo mjerilom drugima u odnosu s Kristom. To što su neki svetac ili neka svetica tako pristupali Kristu njihov je iskaz ljubavi prema Njemu i to treba poštovati. Ako i mi želimo tako živjeti, i to je u redu, ali mi ili dotični sveci nismo mjerilo svega.

Isto tako Crkva nikada nije normirala osobna područja nečijih duhovnosti i ponašanja.

Isto tako Crkva nikada nije normirala osobna područja nečijih duhovnosti i ponašanja. Ona je u raznim procesima nakon njihove smrti odlučivala je li nešto bilo primjereno ili ne, ali za života ih je pustila da žive kako su živjeli sve dok nisu zašli u kakve javne hereze ili što tomu slično. Jer, ispravnost duhovnosti nekoga čovjeka očituje se gotovo uvijek tek na kraju njegova života (usp. Heb 13,7). Zato su pokušaji da drugima nametnemo točno propisane obrasce duhovnosti koji nam odgovaraju kao opća pravila koja bi trebala vrijediti za sve krivi.

Liturgija uvijek ostaje nešto što je svima zajedničko i vrlo je opasno kada ju razne skupine, koje uvijek znaju bolje, pokušaju privatizirati, neovisno o tome govore li o njoj biskupi ili laici.

Liturgija uvijek ostaje nešto što je svima zajedničko i vrlo je opasno kada ju razne skupine, koje uvijek znaju bolje, pokušaju privatizirati, neovisno o tome govore li o njoj biskupi ili laici. Područje liturgije područje je u kojem Crkva određuje stvari za sve ne vodeći se pritom pojedinačnim interesima i željama pojedinaca, ma kakve god objave i spoznaje imali. Biskup zadržava pravo uređivanja nekih dijelova liturgije na prostoru vlastite biskupije, ali ga i dalje to ne stavlja iznad Crkve. Vrlo je opasno kada se on sam stavlja iznad Crkve.

Ako ste do ovdje stigli s čitanjem, možete se pitati koji je zaključak svega. Zaključak je čisto franjevački: slušajte Crkvu na čelu s papom i nećete pogriješiti. Svaki papa ima svoje mane i čini pogreške, svakomu papi možemo naći neku manu (da, čak i Benediktu XVI.) jer je samo čovjek. Njihove pogreške mogu utjecati i na nas, ali daleko ćemo manje pogriješiti  slušajući Crkvu, nego slušajući same sebe ili neke „znalce“. Čitajte svece, upijajte što su govorili. Ako vam je što od toga korisno, zadržite to za sebe, ne stavljajte te terete na druge. Pred Uskrs čitamo Ivanovo evanđelje i u 8. poglavlju nalazimo Isusa koji se svađa s onima koji su čak i povjerovali u Njega (Iv 8,31), a samo nekoliko rečenica i argumenata kasnije žele Ga kamenovati (Iv 8,59). Uzalud njima što su Mu povjerovali kad su ga zbog istine željeli kamenovati. Pazite da se i vama ne dogode takve stvari: da od silnih duhovnosti i molitava ne izgubite Isusa pa da na kraju života čujete ove riječi: „Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!“ (Mt 7,23)

Možemo činiti razna čudesa, doživljavati razne ekstaze i mistična iskustva, biti na misama svakoga dana, a da zapravo izgubimo doticaj s Kristom.

Možemo činiti razna čudesa, doživljavati razne ekstaze i mistična iskustva, biti na misama svakoga dana, a da zapravo izgubimo doticaj s Kristom. Svećenik Eli živio je u Svetištu, a nije mogao prepoznati glas Gospodnji (1 Sam 3-4). Ne biste trebali graditi svoju vjeru samo na tome što osjećate ili što mislite da je ispravno, bez obzira na to koliko dobre argumente imali s deset fusnota ispod njih. Slijedite Krista unutar Crkve i budite poslušni toj istoj Crkvi koju je On utemeljio i kojoj je dao vlast. Možda su nam neke stvari nejasne i nerazumljive, ali imajte povjerenja u Oca da On zna što radi jer to je primjer koji nam daju Sveto pismo i sama Crkva. Ovo vrijeme nije ništa bolje ili gore od drugih vremena, ali je jedino u kojem možete postići svetost. Tomu težite. Nemojte da Isusu bude neugodno zbog naših prepirki i svađa oko gluposti, poput broja svijeća oko oltara ili na oltaru. Nemojte brojiti uspješnost nekoga događaja prema broju suza i padova u Duhu. Budite normalni sinovi i kćeri Crkve da biste na kraju čuli riječi: „Dođite blagoslovljeni Oca mojega!“ (Mt 25,34)