Razmatranje o sakralnoj umjetnosti nudi vjernicima izvrstan način da se pripreme za rođenje našeg Gospodina.

Evanđeoski odlomak treće nedjelje došašća odvodi nas u posljednje dane života sv. Ivana Krstitelja. “Glas koji vapi u pustinji” nalazi se u zatvorskoj ćeliji jer je naljutio vjersku i političku elitu onoga vremena. Biblijski odlomak nam govori da je Ivan čuo za djela koja je Isus činio oko Galileje i Judeje, pa je poslao svoje učenike da pitaju je li Isus očekivani Mesija Izraela. Isusov odgovor Ivanovim učenicima je u osnovi: “Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.” Isus se okreće prema mnoštvu i najavljuje da je Ivan bio glasnik koji je išao prije Njega i pripremio put prije Njegove vlastite službe pomirenja i spasenja. Isus zaključuje govoreći mnoštvu da je Ivan Krstitelj najveći od svih rođenih među ženama, ali da je “najmanji u kraljevstvu nebeskom veći od njega”. (Mt 11,2-11)

Ovaj evanđeoski odlomak nudi svakom slušatelju priliku da razmisli o žaru s kojim je Ivan Krstitelj započeo svoju službu, kao i o potencijalnom očaju zbog njegovog kasnijeg stanja. Možemo biti sigurni da bi se Ivan, dok je sjedio u ćeliji, pitao je li sav njegov rad uopće bio nadahnut od Gospodina ili je sve bilo uzalud. Slušanje ovog odlomka u došašću navodi nas da se zapitamo gdje smo položili svoju nadu; i ako smo dopustili da našu nadu sruše teške okolnosti. Budući da je došašće jednako priprava za drugi dolazak, eshaton, kao i priprema za Rođenje, Krstiteljeva situacija nudi zrelu priliku za svakoga da razmisli o vlastitoj vjeri, povjerenju i nadu u poteškoćama i tami, piše Derek Rotty s portala Catholic Exchange.

Posljednje dane adventa možemo provesti pitajući se koja područja našeg života trebamo osvijetliti, makar i samo malo?

Jedno od najboljih umjetničkih djela za bilježenje ovog trenutka je Sveti Ivan Krstitelj u zatvoru, koje je naslikao Juan Fernández de Navarrete u drugoj polovici 1560-ih dok je bio dvorski slikar španjolskog kralja Filipa II. Na slici je relativno malo detalja, što znači da se možemo pozorno fokusirati na ono što je tamo. Poput sv. Ivana koji je skinuo svoju odjeću, ova slika dopušta da se naši umovi ogole do najnužnijih stvari za procjenu našeg položaja pred Bogom.

Na ovoj slici sveti Ivan sjedi sam u zatvorskoj ćeliji, osvijetljen samo s malo svjetla koje ulazi kroz mali prozor s rešetkama. Možda je ovo prikladan prikaz naših osjećaja u mnogim trenucima života. Svatko od nas se u nekom trenutku osjećao sam i u tami, na neki način zatočen, s nečim što se čini kao samo malo svjetla. Ipak, advent nas treba podsjetiti da dolazi veće Svjetlo, čak i usred tolike tame. Ovo liturgijsko vrijeme nam također nudi priliku da se prisjetimo da će čak i malo svjetla probiti najmračniju tamu. Dakle, posljednje dane adventa možemo provesti pitajući se koja područja našeg života trebamo osvijetliti, makar i samo malo?

Dok sjedi u ćeliji, Ivan zamišljeno gleda u dvije važne stvari. Jasno u njegovom vidokrugu su štap koji je nosio i crvena odjeća, simbol njegovog nadolazećeg mučeništva. Štap je razlomljen u puno manji dio, što znači da je Ivanova proročka poruka odrezana. Crvena odjeća leži na hrpi, što možda znači da je Ivan možda pitao je li njegova služba “vrijedna žrtve”. Lako je zamisliti Ivana kako se pita je li njegova služba bila učinkovita, ispunjavajući svoj izvorni smisao. Je li još uvijek voljan trpjeti sudbinu za koju se činilo da će je tako rado dočekati maloprije? Ovo bi svakako mogla biti pitanja o kojima trebamo razmišljati tijekom došašća. Jesu li moji najbolji planovi osujećeni? Jesam li bio spreman govoriti proročanski kada je to bilo potrebno i traženo? Jesam li ostao vjeran, jesam li ustrajao u nadi, unatoč preprekama koje su bile preda mnom? Gdje sam sada?

To nas navodi da primijetimo položaj Krstiteljeva tijela. On se naslanja na komad drveta. Ovo, naravno, upućuje gledatelja posebno na križ Isusa Krista. U svakom razdoblju učeničkog života, uključujući i došašće, svatko od nas mora shvatiti da punina kršćanskog života znači prigrliti križ. To znači osloniti se na Isusa, Raspetoga Gospodina, kao naš jedini izvor snage i nade. Iako Ivan to možda nije posebno čuo, on je živio, služio i umro u skladu s tim uvjerenjem. Hoće li svatko od nas prigrliti križ kao Ivan?

Jedan posljednji detalj na slici je od velikog interesa. Uže je omotano oko Krstiteljeve desne ruke, blizu zgloba. Vjerojatno ovaj detalj ima za cilj identificirati da je Krstitelj bio vezan i doveden u ovu zatvorsku ćeliju. Ipak, simboličan je i za gledatelje u svim godinama. Nakon uskrsnuća, Isus je obećao svetom Petru, “ti ćeš ispružiti svoje ruke, a drugi će te obući i odnijeti kamo ne želiš” (Iv 21,18 ESV). Isusovi učenici trebali bi shvatiti da je Isusova izjava usmjerena na svakoga od nas, pojedinačno. Došašće je vrijeme za svakog učenika da se uhvati u koštac s ovom osnovnom činjenicom kršćanskog života. Bit ćemo vezani i odvedeni negdje gdje možda ne želimo ići. To može biti crveno mučeništvo, bijelo mučeništvo čistoće i čednosti, ili može označavati neku drugu vrstu mučeništva, a sve na dobrobit istine Isusa Krista- Evanđelja.

I ovaj evanđeoski odlomak i ovo umjetničko djelo pomažu nam razmisliti o načinima na koje smo bili frustrirani i kako se osjećamo dok se naše nade izjalove. Osim toga, oboje nas nadahnjuju da ostatak adventskog razdoblja provedemo razmišljajući o načinima na koje Bog održava našu nadu. Inspirativno je znati da možemo postati pomalo poput najvećeg čovjeka rođenog od žene, da se možemo herojski suočiti s razočaranjem i tugom i da možemo pripraviti put Isusu. Naša nada je obnovljena ovim spoznajama i angažmanom u djelu koje naš Gospodin traži od svojih učenika i proroka. Budimo zahvalni što Bog nastavlja održavati našu nadu tijekom ovog razdoblja i  što to čini uvijek.