Priča koja slijedi u nastavku u mnogo toga podsjeća na tešku životnu priču Tima Guenarda. Za one koji ne znaju, Tim je kao dijete prošao mnoga teška iskustva. Majka ga je ostavila kao dijete od 3 godine. Taj je događaj opisao ovako: Nije me zagrlila. Nije me pozdravila. Ništa. Ni riječi. Žena odlazi. Nosi bijele čizme. Imam tri godine i moja me majka upravo privezala za električni stup uz seosku cestu koja nikamo ne vodi. Žandarmerija me našla rano ujutro. Bio sam potpuno premrzao i nasmrt prestrašen.

Nažalost, Tim nije jedino dijete koje se susrelo s traumatičnim iskustvima za vrijeme svog odrastanja. Mnoga djeca diljem svijeta žrtve su roditeljskog ili vršnjačkog zlostavljana koja im uspijevaju zamračiti zdrav pogled prema sebi i svijetu oko sebe. Budući da djeca nemaju kapacitet za shvatiti mnoge stvari, jednako kao ni “filter”, kroz koji bi ‘odvagali’ pojedine riječi i tako odlučili pustiti ih u srce, ona najčešće vjeruju svakome, a svaku izgovorenu negativnost poistovjećuju sa samima sobom. Ovu je stvarnost najbolje dočarati kroz priču o jabukama

Dvije jabuke

Danas sam u jednom od naših razreda upoznao djecu s dvije jabuke (djeca to nisu znala, ali prije sata mi je više puta jedna jabuka ispala na pod). Razgovarali smo o jabukama i djeca su opisala kako obje jabuke izgledaju isto; obje su bile crvene, bile su slične veličine i izgledale su dovoljno sočne za jelo.

Podigao sam jabuku koju sam ispustio na pod i počeo pričati djeci kako mi se ta jabuka ne sviđa, da mi je odvratna, da je užasne boje i da je peteljka jednostavno prekratka. Rekao sam im da zato što se meni ne sviđa, ne želim da se ni njima sviđa. Neka djeca su me gledala kao da sam lud, ali tu jabuku, koja mi se nije svidjela smo dodavali u krug i nazivali je: ‘ti si smrdljiva jabuka’, ‘ne znam ni zašto postojiš’, ‘možda imaš crve’. Time smo ‘rastavili’ ovu jadnu jabuku.

Jezik nema kosti, ali je dovoljno jak da slomi srce. Zato budite oprezni s riječima.

Zatim smo dodali još jednu jabuku i počeli joj govoriti ljubazne riječi, ‘Ti si divna jabuka, tvoja koža je prekrasna’, kako si lijepe boje’, itd. Zatim sam podigao obje jabuke i opet smo razgovarali o sličnostima i razlikama, nije bilo promjena, obje su jabuke i dalje izgledale isto. Jabuke sam zatim otvorio. Jabuka prema kojoj smo bili ljubazni bila je bistra, svježa i sočna iznutra, a ona kojoj smo rekli neljubazne riječi bila je izranjavana i iznutra sva kašasta.

Mislim da su djeca odmah došla do zaključka. Shvatili su da ono što smo vidjeli unutar te jabuke – modrice, kašu i slomljene komadiće je ono što se događa u svakom od nas kada nas netko maltretira svojim riječima ili postupcima. Kad su ljudi maltretirani, osobito djeca, iznutra se osjećaju užasno i ponekad ne pokazuju niti govore drugima kako se osjećaju. Da nismo razrezali tu jabuku, nikada ne bismo saznali koliko smo joj boli nanijeli.

Podijelio sam vlastito iskustvo trpljenja nečijih ružnih riječi prošli tjedan. Izvana sam izgledao OK, i dalje sam se smijao. Ipak, iznutra mi je netko nanio mnogo boli svojim riječima i bio sam povrijeđen. Za razliku od jabuke, mi imamo mogućnost spriječiti da se to dogodi. Djecu možemo naučiti da nije u redu govoriti ružne stvari jedni drugima i razgovarati o tome kako se drugi zbog toga osjećaju. Svoju djecu možemo naučiti da se zauzmu jedni za druge i da zaustave svaki oblik maltretiranja, baš kao što je danas učinila jedna djevojčica koja je odbila uputiti ružne riječi jabuci.

Mnogi zaboravljaju da je čovjek stvoren na Božju sliku, odnosno – da je biće odnosa.

Sve više i više boli i štete događa se iznutra ako nitko ne poduzme ništa da zaustavi zlostavljanje. Jezik nema kosti, ali je dovoljno jak da slomi srce. Zato budite oprezni s riječima.

Možemo li nešto naučiti?

Poznati i omiljeni hrvatski svećenik, pokojni Tomislav Ivančić, često je ponavljao da se smisao života sastoji u onome što jesmo, a ne u onome što radimo. Mnogi zaboravljaju da je čovjek stvoren na Božju sliku, odnosno – da je biće odnosa. I sam je Gospodin govorio – Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Zapravo, ako čovjek od ičega živi, to su riječi. Ako želi živjeti ispunjeno i smisleno, konstanto je pozvan konzumirati riječi koje mu pružaju život.

Imajući ovo na umu, i polazeći od priče o jabukama, dobro je promisliti o tome kako hranimo svoju djecu – naravno, ne u doslovnom smislu.