Nikada nisam bila tiha osoba. Od trenutka mog rođenja, roditelji me opisuju kao osobu s “dobrim plućima”. U mojoj obitelji odavno se šale da sam s vremena na vrijeme bila tvrdoglava, ali uvijek glasan.

Kao pisac, pokušala sam prenijeti svoj govorni glas na papir. Pisana riječ može biti više ili manje neutralna od govornog glasa, ovisno o interpretaciji publike. Ali s mojim iskustvom u psihologiji, znam da tonska infleksija i govor tijela doista čine poruku; oni čine najmanje 85% ukupne komunikacije, piše Jeannie Ewing s portala Catholic Exchange.

Preseljenje u mjesto tišine ne događa mi se često u životu. Iako teški introvert u meni žudi za redom i spokojem, nemam često vremena koje bih mogla posvetiti razmišljanju ili molitvi. Odgajanje petero bučne djece različite dobi i razvojnih stupnjeva, uključujući posebne potrebe, znači da sam se počela sve više i više disciplinirati u korištenju jezika.

Riječi se često koriste za obranu. Možemo previše dijeliti ili objašnjavati, jer nosimo očajničku potrebu da se zaštitimo od neshvaćenosti ili odbacivanja. Ponekad je brbljivost znak tjeskobe: govorimo jer smo nervozni ili pokušavamo odvratiti pažnju od straha koji buja u nama.

Međutim, u šutnji postoji, ili može biti, poniznost. To nije uvijek slučaj, kao kod osobe koja koristi šutnju kao oružje za izbjegavanje sukoba ili ignoriranje suočavanja s onim što je bolno ili teško.

Sjetite se trenutka u svom životu kada ste se htjeli obraniti, ali niste mogli. Ili kad ste bili toliko ljuti da ste htjeli opravdati svoje reakcije. Ili kada ste imali nevjerojatno stresan dan i samo trebate dati oduška u struji svijesti.

Sveti Josip je popularan primjer sveca koji nije rekao niti jednu riječ u Svetom pismu, ali čiji je život odražavao uzornu krepost.

Bila sam u svakoj od ovih situacija. Ne razmišljam pažljivo prije nego što progovorim, prvo zastanem da razmislim, a zatim se molim za vodstvo od Duha Svetoga. Umjesto toga, samo pustim da sve slobodno teče prema onome tko je blizu, obično mom mužu, i šteta može biti duboka i dugotrajna.

Riječi mogu ili naštetiti ili izliječiti. Moć šutnje je u tome što ona ima daleko veću težinu od neprestanog brbljanja. Svi znamo nekoga tko rijetko govori, ali kada govori, svaka je riječ pažljivo odabrana i odražava mnogo mudrosti (Razmislite: Majka Tereza iz Kalkute.). Sveti Josip je popularan primjer sveca koji nije rekao niti jednu riječ u Svetom pismu, ali čiji je život odražavao uzornu krepost.

Upravo oponašanje svetaca koji su se namjerno suzdržavali od govora kad su htjeli, ili koji su govorili kad bi radije šutjeli, pokazuje nama ostalima kako i kada koristiti svoje riječi.

Ponekad je korisno okrenuti se samoj Riječi. Često razmišljam o tome kako je Bog Otac udahnuo svoju Riječ, a Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. To je moć. To je dar koji smo također dobili, ali moramo ga koristiti oprezno i ​​mudro, a ne iz impulzivnosti ili nepostojanosti.

Razlog zašto šutnja može biti tako ponizna za mnoge od nas je to što postoje prilike kada bi Bog mogao željeti da slušamo. On može htjeti da dopustimo drugoj osobi da vjeruje da je u pravu, dok zapravo možemo imati više informacija o predmetu ili čak biti stručnjak u tom području.

Svrha šutnje je da prvo razmislimo, a zatim razlučimo što smo pozvani: govoriti ili slušati? Često je odgovor prvo slušati. Tišina nosi ogromnu moć, jer se iz tišine oblikuju i prenose najbolje i najjasnije poruke. Kada utišamo svoje umove i srca i zapitamo se, koji je najbolji odgovor? Bog će nam dati jasnoću u tom trenutku.

A ako nam je suđeno govoriti, prvo govorimo iz milosrđa, iz dobrote. Ako nam je suđeno slušati, činimo to s punim prijemčivim srcem. Šutnja rađa poniznost, jer je naša ljudska narav nekako ukroćena i prekaljena da prvo prima, a zatim da daje.