Karlo Carretto (1910. – 1988.) talijanski je mistik i pustinjak. Bio je član Male braće Isusove – reda kojeg je 30-ih godina 20. stoljeća osnovao sveti Karlo de Foucauld. Red se temelji na duhovnosti svetog Franje Asiškog, poniznom radu i solidarnosti s bližnjima. Carretto je odlučio napustiti udoban život u Italiji i otići u pustinju.

Došavši u Saharu 1954. godine, Karlo Carretto je pustinju zavolio više nego grad. Veoma je zavolio miran pustinjački način života i tišinu koja ga je ondje okruživala.

Jedinu buku stvarale su mu vlastite misli.

Pripovijedajući o iskustvu kojeg je doživio, Carretto kaže da roditelji tijekom obraćanja svojoj djeci vrlo često galame. Roditelji su pritom uvjereni da moraju galamiti ako žele da ih djeca čuju i bolje razumiju pa zato nerijetko povise ton i govore suviše glasno. Unatoč povišenom tonu, djeca ih ni tada često ne čuju.

„Školski primjer“

Drugo iskustvo koje je Carretto doživio glasi: „Kad sam bio dijete i išao u školu, a djeca bi u mojem razredu glasno govorila, pa čak i galamila, naša učiteljica nas nije glasno upozoravala da se primirimo, nije vikala, nego je naprotiv – govorila još i tiše. Učiteljica je govorila toliko tiho da bi se djeca ubrzo umirila kako bi mogli čuti ono što ona govori jer drugačije to nisu mogli učiniti.“

Moderni čovjek postupa znatno drukčije: on na buku odgovara bukom, na viku odgovara vikom, no to je pogrešan pristup. Na buku, čovječe, možeš najbolje odgovoriti jedino tišinom! Kad je netko prema tebi bučan i galami na tebe, ti budi tih i miran jer će te dotična osoba tek tada najbolje čuti.