Nema ničega čemu čovjek ne može promijeniti svrhu, značenje i sadržaj. Čak ni Bog nije izuzet od te čovjekove manipulativne moći da mijenja značenje i sadržaj i onome što se čini vječnim i nepromjenjivim. Uvijek je bilo i pitanje vremena kad će rođenje Kristovo, kao događaj Boga koji ulazi u svijet, izgubiti svoje značenje i svrhu. Čovjek današnjice preobrazio je onostranog Boga u reklamnog Krista. Krista koji se nadograđuje i ugrađuje na sve ono što čovjek kupuje i prodaje uz svetkovinu Božića. Reklamni Krist javlja se u sniženim cijenama, popustima, novim kreditnim ponudama, shopping listama i sada već legendarnoj Coca-Colinoj reklami s Djedom Mrazom. Reklamni Krist pojavljuje se i u onim bezličnim i teološki praznim pojmovima obitelji, zajedništva, ručka, blizine, blagostanja, sreće, uspjeha i najboljih želja za blagdane.

Sva ta bezlična masa pojmova i stvari Kristovo je rođenje ispraznila od njegova spasenjskog sadržaja i temeljnog pitanja i odgovora zašto se Bog utjelovio i rodio. Nažalost, ima i među nama onih koji – iako kršćanski odrasli, formirani i odgojeni – ne znaju dati odgovor na pitanje zašto se Bog rodio i utjelovio. Spasenje čovjeka, kao i razlozi čovjekova pada i razlozi Kristova rođenja, čovjeku i kršćaninu postali su izgleda daleki i magloviti. Kao da se kršćanin danas prisjeća i podsjeća da je Kristovo rođenje bilo nešto sasvim drugo od onoga što je ono danas. Manipulativni čovjek oduzeo je Kristu njegove vjerničke i teološke sadržaje, što je rezultiralo neozbiljnošću i površnošću u kršćanskom navještaju i shvaćanju spasenja i mjesta Kristova rođenja u njemu.

Reklamni Bog i reklamni Krist, teološki i vjernički prazni, ponudili su čovjeku kratkotrajnu utjehu varajući ga glede svrhe i sadržaja njegova života i pokušavajući mu nametnuti zaborav umiranja i smrti. U onom kratkom vremenu od nekoliko dana i sati kad slavlje Božića dostiže vrhunac čovjeku se lažno nudi mogućnost zaborava samog života i svrhe življenja.

Teološki i vjernički govor o Božjem rođenju, kao događaju koji otvara čovjeku i kršćaninu vrata u vječnost i besmrtnost s Bogom, postaje u tom periodu prodaje i kupovine Boga nepotreban, nerazumljiv i dosadan. Dapače, prema tom se govoru čak i poneki kršćani odnose neprijateljski i prijeteći ga odbacuju kao nešto što im remeti njihovo reklamno razdoblje slavlja užitka i bijega od stvarnosti. Jesmo li kao kršćani sami krivi tome? Vjerojatno jesmo. Možda ne svi. Možda ne potpuno. Ali u nama ima krivice i odgovornosti što smo se pretvorili u Velikog Inkvizitora iz Braće Karamazovih. Sami zabranjujemo i prijetimo Kristu da – želi li se roditi u naš svijet – ne smije govoriti o stvarnim razlozima svoga rođenja, može govoriti samo kao reklama, kao proizvod, kao kupljeno i prodano. Pokuša li govoriti da je rođen kao Spasitelj i Otkupitelj, postoji mogućnost da ćemo ga mi sami ušutkati jer sve manje razumijemo kao vjernici razlog njegova rođenja.

U kojem kutku svijeta, u kojoj teološkoj poruci, u kojoj propovijedi pronaći stvarnog i pravog Krista Crkve, onoga koji je Sin Božji? Propovijedamo li još uvijek tog Krista? Ne manipulira li i nama reklamni Krist kojega je čovjek sebi stvorio kao surogat da bi pravog Krista ukinuo i uklonio? Nisu li i naša usta puna praznih riječi koje šuplje i nejako odjekuju i utapaju se u bezličnu masu glasova koji, svatko na svom jeziku, govore: trpeza, blagdan, zajedništvo, obitelj, uspjeh, mir, radost. Ali na koga se svi ovi prazni glasovi odnose? Od koga oni traže radost, mir i kome se obraćaju? Sudjelujemo u monologu sami sa sobom. Između nas i Krista, onoga koji je Bog, kao da više nema dijaloga. Vjerojatno ni neki od velikih teologa našega vremena nisu mogli očekivati da će reklamni Krist kao čovjekovo stvorenje, u kojemu čovjek sam sebe štuje kao božanstvo, u jednom trenutku svladati istinskog i spasiteljskog Krista. Što mi slavimo u svetkovini Božića? Koga slavimo? Gdje se nalazi i gdje se sakrio Sin Božji rođen kao čovjek? Gdje ćemo ga pronaći i tko će nam ga ponuditi i pružiti? Gdje je Krist Crkve kojega ona naviješta kao Spasitelja i Otkupitelja?

Krista u tabernakulu treba otrgnuti zaboravu i staviti ga u središte života i življenja.

Ovog Božića bit će dovoljno i to će biti i određeni uspjeh ako uspijem doprijeti do Krista kao rođenog Božjeg Sina. Bit će to velik podvig i veliki napor za nas ako uspijemo ovih dana umjesto reklamnog Krista potražiti rođenog Sina Božjega. Njega nema u reklamnim jaslicama, pobožnim sličicama nasmijane bebe. Sva ta lijepa simbolika prijeti da nam otme Krista kojega sve manje pronalazimo i sve češće zaboravljamo. Krista, Sina Božjega, Spasitelja i Otkupitelja, kojega pronalazimo u tabernakulu u kojem se svakodnevno rađa i dariva u slavlju euharistije. Tog Krista treba otrgnuti zaboravu i staviti ga u središte života i življenja.

Svi drugi koji nam se predstavljaju kao Krist mogu to biti samo u nekom ljudskom i ograničenom značenju čije smo često žrtve jer i sami sve češće i više uz Božić i za Božić obožavamo zlatnog Krista ekonomije, koji nas poput zlatnog teleta polako, ali sigurno udaljava i uklanja s našeg horizonta Božjeg Sina, Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, koji bi s vremenom mogao biti potpuno protjeran i zaboravljen iz samosvijesti i samog kršćanina i vjernika.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.