U emisiji Pod križem vlč. Hrvoje Zovko govorio je o tome kako živjeti došašće sa svetim Josipom. Razmatrao je važnost međuljudskih odnosa, ističući da naš život nije izoliran, već isprepleten s drugima. Kroz primjer svetog Josipa, koji je bio pravedan i molio, pozvao je na prakticiranje normalnosti vjere – činjenje onoga što je u ljudskoj moći i otvaranje Božjoj milosti.
Ljudski život nije izoliran, već je ispunjen međusobnim odnosima koji svakoga oblikuju. Ne može se govoriti o sebi bez spominjanja drugih koji su nas oblikovali – bilo kroz ljubav, bol ili radost.
„Jedna od pogrešaka koje činimo kad slušamo Evanđelje jest da zaboravimo da Evanđelje sliči upravo na naše živote. Laž individualizma i egoizma uvjerila nas je da svatko od nas misli samo za sebe, kao da je otok odvojen od svih drugih“, rekao je vlč. Zovko.
Svaki život, pa i Isusov, objasnio je vlč. Zovko, povezan je s drugim osobama, uključujući i one koji su mu donijeli patnju, poput Poncija Pilata i Heroda. Naša povijest nije izolirana, nego ovisi o odnosima s drugim ljudima.
Dani koji nas dijele od Božića nisu dani u kojima možemo izbrisati prošlost, ali možemo promatrati naš život i povijest na način na koji je Isus gledao svoj život.
Vlč. Zovko istaknuo je kako postoje različiti načini povezivanja s drugima, neki zdravi, a neki štetni. Zdrav odnos prema drugima doprinosi rastu i ostvarivanju čovjekovog poziva, a u tome mogu pomoći čak i negativna iskustva, kao što je neprijateljstvo. Iako je oprost važan, to ne znači izbrisati negativne događaje ili ljude iz života.
„Isus ne može iz svoga života izbrisati pokolj nevine dječice koji su ubijeni u Betlehemu također kao uzrok želje Heroda za ubijanjem Isusa. Isus nije iz povijesti želio izbrisati tu tragediju. Nije ju eliminirao niti se pravio da se to nije dogodilo, nego nije dopustio da taj tragičan događaj stopira povijest“, rekao je.
„Ovi dani koji nas dijele od Božića nisu dani u kojima možemo izbrisati prošlost, ali možemo promatrati naš život i povijest na način na koji je Isus gledao svoj život, kao i kako On sada gleda naš život.“
SVETI JOSIP IZ NAZARETA
Kada razmišljamo o Josipu iz Nazareta, ističe vlč. Zovko, često se suočavamo s njegovim životom koji nije išao prema njegovim vlastitim planovima. Iako njegov život ne izgleda kao priča o velikim pobjedama ili akcijama, u njemu se zapravo skriva važna lekcija. Josip nije govorio niti jednu riječ u Evanđelju, ali svojim odlukama i vjerom pokazao je duboku predanost Božjem planu.
Bog ljubi normalnost.
„Često smo u potrazi veličanstvenih događaja koji će nas oduševiti i oživjeti naše emocije, ali cijelo evanđelje je tako normalno, da je Gospodin i sam svoj dolazak na ovaj svijet, uz ”da Bezgrješne Bogorodice, učinio kroz jedan porod i jednu obitelj, a svoju trajnu i realnu prisutnost kroz kruh. Bog ljubi normalnost“, istaknuo je vlč. Zovko i dodao kako sasvim malene i normalne osobe iz Evanđelja postaju svete.
„Onaj bogati mladić koji mu ne govori „da“, nego tužan odlazi doma. Petar koji je zatajio Isusa. Marija Magdalena koju su padovi doveli do samoće i odbačenosti. Matej i Luka nam daju određene indikacije jednom normalnom i običnom čovjeku, Josipu iz Nazareta.“
Čovjek pravedan – čini ono što mu je moguće
Vlč. Zovko razmatrao je pojam pravednosti, ističući da to nije savršenstvo, već činjenje onoga što je u našoj moći. Važno je činiti svoj dio, čak i kad čovjek nema kontrolu nad svim okolnostima.
„Postoje trenuci u životu kada će jedina molitva koju ćemo moći reći biti Zdravo Marija, ali to je naša mogućnost i trebamo učiniti to što je naša mogućnost. Ako sam otac, trebam učiniti sve ono što je moguće da postanem dobar otac. Je li to dovoljno? Ne, potreban sam Božje milosti, ali trebam činiti sve ono što je meni moguće da budem i postanem to“, rekao je vlč. Zovko i dodao će sve ostalo učiniti Bog.
Postoje trenuci u životu kada će jedina molitva koju ćemo moći reći
biti Zdravo Marija, ali to je naša mogućnost.
Vlč. Zovko govorio je o karakteristici normalnosti gledajući sv. Josipa odnosno o sv. Josipu kao o primjeru pravednosti i duhovnosti koja je konkretna i praktična.
„Josip nije tražio savršenstvo, već je činio ono što je mogao, do kraja. To je temelj duhovnosti, jer pravi duhovni ljudi nisu pasivni, već rade ono što je u njihovoj moći“.
Čovjek dubokog unutarnjeg života – moli
Vlč. Zovko razmatrao je i Josipov šok kad saznaje da Marija čeka dijete, što potpuno mijenja njegove planove. Josip ne dobiva izravne znakove od Boga, kao što su imali Zaharija ili Marija. Umjesto toga, Bog mu progovara kroz snove, a Josip, zahvaljujući svom dubokom unutarnjem životu, u svojim snovima uspijeva uočiti razliku između svoje podsvijesti i svijesti te volje Božje.
„Samo ako moliš i imaš duboki nutarnji život moći ćeš prepoznati Božji glas i razlikovati ga od svih drugih. Mogu proći godine našega života u krivnji i osjećaju manje vrijednosti jer smo povjerovali glasovima kojima nismo trebali dati nikakvu važnost.“
Samo ako moliš i imaš duboki nutarnji život moći ćeš prepoznati Božji glas.
Josip je duboko ukorijenjen u molitvi i odnosu s Bogom, što mu omogućava da prepozna Božji glas među mnogim drugim. Njegova pravednost i molitva čine karakteristike normalnosti, a to su osnove na kojoj Bog može djelovati u ljudskim životima.
„Puno puta je naš život jedna velika zbunjenost jer se uvjeravamo da je naš život promašaj. Čitamo naš život na iskrivljen način jer dopuštamo da drugi glasovi interpretiraju njegovu vrijednost. To je tipično demonski. Zbog toga nam je potrebna milost Božja“, naglasio je vlč. Zovko.
Čitamo naš život na iskrivljen način jer dopuštamo da drugi glasovi interpretiraju njegovu vrijednost.
Nije dovoljan samo rad na sebi, rekao je vlč. Zovko, već je potrebno otvoriti se Božjoj milosti, a to znači biti pristati biti demantirani.
„Kada dopustim Gospodinu da me demantira, tada se otvaraju novi putovi u našem životu i tada se Gospodin u njemu rađa!“, zaključio je.