Hodočasnici Darko Bjelobrk, Zlatko Huljev i Matija Glasnović hodočastili su od Zagreba do Međugorja u svibnju ove godine o čemu su svjedočili u večerašnjoj emisiji. Do cilja im je bilo potrebno 16 dana, a cilj hodočašća bio je zavjet jednoga od braće iz hodočasničke grupe kojemu su se na putu do Međugorja pridružili prijatelji. Zanimljivo je kako je ovu grupu hodočasnika u Međugorje spojila Gospa te nisu, kako kažu stari prijatelji iz djetinjstva.

Na pitanje što je potrebno da bi se prošao ovako dug hodočasnički put, Glasnović je naveo kako su to vjera i pouzdanje u Boga koji će providjeti sve što im je na putu potrebno. Prije samog hodočašća susreli su se s hodočasnikom Goranom Ivančićem koji je do sada u Međugorje pješice hodočastio 18 puta i poručio im je kako je najbitnija nakana, dok je fizička sprema mnogo manje važna. Na putu su im pomogli međusobna potpora, molitva i pjesma koji su ih hrabrili i tješili.  “Ljude koje ranije nisam poznavao, sada sam upoznao do te mjere da ih mogu zvati braćom jer smo jedno drugo podržavali unatoč kušnjama i neslaganju u nekim trenucima”, kazao je Glasnović.

Bol koja se neizbježno pojavljuje na putu otvara srce kako bismo jasno vidjeli što se u nama treba pročistiti.

Trenuci tišine u kojima su svaki zasebno razgovarali s Bogom dolazili su spontano kada je svatko imao priliku zaviriti u svoju nutrinu i otkriti na kojim područjima treba malo više poraditi. “Bol koja se neizbježno pojavljuje na putu otvara srce kako bismo jasno vidjeli što se u nama treba pročistiti. Bol na kraju zavoliš i prihvatiš jer ona čisti i posvećuje”, ističe Glasnović.

Glavna nakana ove grupe hodočasnika bio je zavjet jednog od njihove braće unutar hodočasničke grupe, no svatko od njih imao je i svoju osobnu nakanu. Matija Glasnović tako je svjedočio kako je njegova nakana bila rođenje djeteta te zacjeljenje obiteljskih rana koje je u posljednje vrijeme počeo prepoznavati, a Bog je već na njima i počeo raditi.

“Ja sam ovo hodočašće iskoristio za rad na sebi jer sam neke stvari dugo vremena odugovlačio”, svjedoči Zlatko Huljev. Nakana hodočasnika Darka Bjelobrka sastojala se u zahvali za suprugu i djecu koju im je Bog darovao.

Svakog dana dobivali su riječi podrške od svojih bližnjih, ali i od osoba koje nisu niti poznavali. Te riječi podrške ohrabrile su ih da ustraju na putu prema cilju unatoč umoru, preprekama i kušnjama koji su se javljali s vremena na vrijeme. Dobivali su i poruke s nakanama i molitvama te su na putu u tišini molili za sve dobivene nakane, a kasnije su dobili informaciju da su se neke od njih i uslišane.

Hodočašća nam pomažu prepoznati situacije koje nam se događaju u svakodnevnom životu u manjoj slici te nam pomažu upoznati sebe na pravi način.

Na pitanje vlč. Tomislava Kralja o problemima s kojima su se susretali na putu, Huljev je iznio situaciju koja se dogodila jednom od braće. Naime, brat i hodočasnik Davorin na putu je dobio temperaturu, a zatim se testirao na koronavirus i test je bio pozitivan. Njegova braća razgovarala su s njim kako bi ga nagovorila da ustraje na putu do cilja s obzirom da je ranije već odlučio ići i donio odluku. Tako su zajedno nastavili prema Međugorju, a brat Davorin uz Božju pomoć savladao je ovu kušnju.

“Svakome bih preporučio da se odvaži na ovakvu avanturu s Bogom jer je hodočašće ‘život u malom’ bez obzira koliko ono trajalo. Hodočašća nam pomažu prepoznati situacije koje nam se događaju u svakodnevnom životu u manjoj slici te nam pomažu upoznati sebe na pravi način, kazao je Glasnović.

Iako je u početku odbijao ići na hodočašće u Međugorje, Zlatko Huljev je na kraju došao do zaključka da je na hodočašću bolje nego kod kuće. “Na hodočašću radiš na sebi, a vrijeme provedemo kod kuće baca te u stvaran život”, zaključio je.

Na kraju, hodočasnik Darko Bjelobrk svim je vjernicima preporučio odlazak na hodočašće pješice jer ono donosi mnoge plodove koje kasnije možemo podijeliti s bližnjima.