Nazivamo se velikim vjernicima, uvjereni smo da nasljedujemo Krista, a zapravo… A zapravo, pitanje je nasljedujemo li Krista ili svoj vlastiti ego.

Vjera ili bijeg?

Bijeg u duhovnost može biti vrlo opasna stvar, no krenimo redom. Činjenica je da vjera može biti ili autentična ili površna. Ako je autentična, spreman sam uhvatiti se u koštac sa samim sobom, spreman sam svakodnevno otkrivati svoje defekte, a ako nije… ako nije, to biva pokazano i prokazano u najmanjim i banalnim svakodnevnim situacijama.

Dokle god o sebi mislim da sam veliki vjernik, a nerijetko i da sam svet – jasno je da ne trebam ništa mijenjati.

Dok god ne moram izlaziti iz svog „komfora“, sve je dobro: na licu je osmijeh, čak i činim neka djela milosrđa (naravno, dok mi ne dojadi), a u srcu – pustoš i praznina. Još je u ono vrijeme Krist govorio: Narod me ovaj usnama štuje, a srce mu je daleko od mene! Činjenica je da je ta opaska upućena svakome od nas, s time da bi smo uvijek trebali misliti da je upućena nama osobno i posebno povrh drugih. Nisam svet i blago meni ako to čim prije prihvatim! Blago meni ako zaista zaživim onu Pavlovu: Krist Isus dođe spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.

Farizeji nikada nisu shvatili da su se i oni trebali mijenjati, jednako kao što nikada nisu shvatili da su tek ništa drugo doli obijeljeni grobovi. Isto vrijedi i danas.

Stoga, lijepe i pobožne pjesmice uz pokoji topao i ugodan osjećaj može biti put u propast, a da toga nismo niti svjesni. Autentičnost življene duhovnosti pokazuje se u konkretnoj ljubavi prema (ne)bližnjemu, odnosno prema – (ne)prijatelju. Nerijetko onu Kristovu Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio i Ljubite svoje neprijatelje biva svedeno na osobno shvaćanje uz zaključak Zašto bih se ja trudio ili Zašto bih baš ja to trebao napraviti?

“Ja, ja, ja i još malo mene!”

Sve protivno površnom osjećaju ugode i vlastitom (često iskrivljenom) poimanju stvarnosti oko sebe treba eliminirati, a onoga tko me prokazuje – zaboraviti da postoji.

Vjera bez djela je mrtva, reče apostol Jakov. Duhovnost je vrlo konkretna i nipošto apstraktna, pa opet, nekima je najlakše pobjeći u duhovni svijet i ignorirajući sebe, drugima govoriti kako bi trebali živjeti. Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.

Još je u ono vrijeme Krist govorio: Narod me ovaj usnama štuje, a srce mu je daleko od mene!

Čini mi se da je najtragičnije u ovome svemu to što oni koji misle da gledaju – ne žele progledati, a pri tome znaju tko su svi oni koji „ne gledaju“. Farizeji nikada nisu shvatili da su se i oni trebali mijenjati, jednako kao što nikada nisu shvatili da su tek ništa drugo doli obijeljeni grobovi. Isto vrijedi i danas.

A opet, koliko god ovo sve bilo tragično, ne može nas ne čuditi. Dokle god o sebi mislim da sam veliki vjernik, a nerijetko i da sam svet – jasno je da ne trebam ništa mijenjati. Jasno je da je moja „komfor zona“ zapravo nekakva vrsta božanske nagrade zbog ispravno življene vjere. Toliki su se sveci kroz povijest mučili s time da povjeruju, da se obrate, da se ostave svojih neurednih sklonosti  i grijeha… Očito su bili u krivu.