Naš misionar u Bengalu sluga Božji otac Ante Gabrić bio je duboko povezan sa svojom obitelji, koja je živjela sa stričevom koji je imao isto devetero djece. Napisao je mnoga pisma svojim ukućanima, rodbini, poglavarima, prijateljima i dobročiniteljima.

Nastojao je čestitati svima imendane, godišnjice braka, zaštitnike župa i obiteljske slave, a sam je slavio svoj imendan i spomendan svećeničkog ređenja te dan prve svete mise. Sve je to slavio svetom misom, pojačanom molitvom i žrtvom.

„Spominjao je i moje ime. Što li je molio za mene?“

Na 26. godišnjicu smrti svoga oca Petra Gabrića u veljači 1982. godine o. Ante je napisao ovaj članak za Mali koncil:

„Sveta je to godišnjica. Svake mi godine taj dan donosi tolike drage uspomene. On mi prođe u molitvenom radu i u razmatranju prijelaza u bolji život dragog mi oca. Taj dan i Prvi petak Gospina mjeseca listopada, kad je moja pokojna majka našla mir i vječnu utjehu u Srcu Isusovu.

Tako mi vjerno ožive sve uspomene mojeg djetinjstva. Godine ne umanjuju roditeljsku ljubav, uozbiljuju je, posvećuju je. Roditeljska ljubav obnavlja djetinjstvo, čini ga vječnim, ono pravo, sveto djetinjstvo.

Rano ujutro, dok su se javljali prvi pijetlovi, otac bi ustajao, naglas se molio.

Iz svoje male posteljice ja sam slušao te molitve. Nisam razumio što je molio, no osjećao sam kucaje očeva srca. Spominjao je i moje ime. Što li je molio za mene? O, sigurno ono što mu je kasnije bilo toliko na srcu, što mi je toliko puta, držeći me za ruku na putu u crkvu, onako očinski spominjao da bih i ja bio kao fra Leonard, kao fra Jozo, oni naši dragi nezaboravni svećenici u Metkoviću.

obiteljska kuća Gabrića u kojoj se rodio Ante / Foto: Matija Maša Vekić

On, eto, pjeva ‚poslanicu‘ pri svetoj Misi, a kako će to biti lijepo i njemu i majci na ponos i sreću kad ja budem na oltaru kao fra Jozo. Očev san, a i moj san!

I roditeljskim blagoslovom, roditeljskom ljubavlju san je postao zbiljom. Godine su tekle iz djetinjstva u dječačko doba, iz dječačkog u mladenačko, iz mojeg dragog zavičaja Metkovića u Malo sjemenište u nezaboravni Travnik pod planinom Vlašićem, zatim u isusovački novicijat u bijelom Zagrebu, pa onda na filozofiju u Italiju.

I onda onaj zadnji zagrljaj, zadnji poljubac, zadnje zajedničke suze na polasku u daleku Indiju.

Znali smo da se na ovome svijetu više nećemo vidjeti,

jer u ono doba polazak misionara u Indiju značio je odlazak zauvijek!

Prošlo je više od 40 godina, no kako su sve te uspomene svježe, kao da je bilo jučer. Ono jesensko jutro uz rijeku Neretvu. Kleknuo sam. Blagoslovili su me i on i majka. I rekoše mi:

‚Bio uvijek s tobom Isusov blagoslov! I daj ga svima!‘

I taj njegov blagoslov po rukama i srcu roditelja ostao je nada mnom i nad tolikim meni povjerenim dušama…

Četrdeset i četiri godine u dragoj mi Bengaliji. Uspomene se nižu, roditeljski blagoslov prati me od sela do sela, od kolibe do kolibe. Godine odmiču, kosa već sijedi, dan sastanka s vama se bliži.

Oče dragi i majko draga, pratio me vaš roditeljski blagoslov i kroz ove zadnje dane mojega života, dok se sastanemo u lijepom nebu. Vaš sin Ante.“

Posljednji očev savjet

Otac sluge Božjega oca Gabrića umro je, na blagdan Svijećnice, 2. veljače 1956. godine, dvije godine nakon supruge Katarine, Antine majke. Kad je o. Ante dobio pismo da mu je umro otac napisao je Ocu u spomen ovo pismo:

„Nisam, eto, bio prisutan da Ti zaklopim Tvoje trudne oči, ni Tvoje, ni one drage mi majke, koja se prije Tebe preselila k Isusu. U nadi si živio da ćemo se ipak, možda, još jednom u životu vidjeti.

No, Isus je drugačije htio: želio je On od nas potpunu žrtvu paljenicu.

Nismo se vidjeli, no Tvoj me i majčin blagoslov pratio neprestano kroz ovih 18 godina, otkako si me ono na rastanku poljubio i pritisnuo svome srcu. Kucalo je Tvoje očinsko srce za mene neprestano.

Ona Tvoja divna pisma, pisana još i s ležaja boli, koliko su mi snage davala! Ti se za mene moliš, žrtvuješ. Moje brige su Tvoje brige: Ti misliš na moje vjernike, moju siročad, škole, moja putovanja, poteškoće, pogibelji.

‚Sinko, uzdaj se u Njega, žrtvuj se potpuno za Njega i za duše Tebi povjerene‘,

bio je jedan od zadnjih Tvojih savjeta. Onaj isti savjet koji si mi Ti dao kad sam Ti ono vraćajući se jednom iz crkve još u djetinjstvu otkrio tajnu svoga srca, da i ja hoću postati ‚fra Jozo‘. Tako se zvao naš tadašnji župnik, fra Jozo Šimić. I s kolikim si me žrtvama odgojio u teškim poratnim vremenima!

Kad si me ono došao pohoditi u Sjemenište u Travniku, da vidiš da li je Tvoj Ante sretan u novom životu. Bio sam sretan, veće mi sreće nisi mogao dati na ovom svijetu.

Pa kad je došao dan rastanka, s kojim si ponosom i radošću gledao na svoga sina! Istina, plakali smo obojica kod onog zadnjeg poljupca, no bile su to suze radosnice, da smo riječ zadanu Isusu – ‚potpuno se za Njega žrtvovati‘ – mogli ispuniti.

grob obitelji Gabrić u Metkoviću / Foto: Matija Maša Vekić

Kako su sve te uspomene divne i svete! Ti si, eto, k svome cilju stigao. Pod vitkim čempresima gore na groblju sv. Ivana počivaš Ti sada iza dugog putovanja.

Neću imati prilike kleknuti na Tvoj grob i na grob drage mi majke, neću imati prilike da položim cvijetak harnosti, no više nego cvijetak, koji brzo vene, polažem ja iz daleke Bengalije neuveli vijenac sinovske ljubavi i zahvalnosti pred svim mojim prijateljima i dobrotvorima; vijenac mojih molitava i svetih misa, te molitava tolikih srdaca koja Vas ljube.

Ljubav Tvoga sina, oče, nikad se neće umanjiti.

Pa neka i Tvoja očinska ljubav i blagoslov ostane uza me uvijek, pratili me oni iz lijepog neba u mome apostolskom radu!

Do skorog viđenja, dragi moj oče i draga majko! Ljubi Vas Vaš sin Ante.“

Antina oporuka

Kao svojevrsnu svoju oporuku na poleđini fotografije s palmama pod kojima je želio jednoga dana biti pokopan, napisao je otac Ante ove riječi:

„U sjeni palmi, majko i oče, žrtvuje se Vaš sin Ante za Boga i neumrle duše dok se posve za njih ne istroši. Želi Vam biti svojim životom i radom na ponos i diku. Molite se za njega gore u nebu…“

Sluga Božji Ante Gabrić gorio je i izgorio za Boga i duše.

Nije se više susreo s ocem i majkom na ovoj zemlji ali je nekoliko puta pohodio njihov grob i poljubio prag crkve sv. Ilije u Metkoviću, u kojoj je kao dječak ministrirao i zvonio. U tijeku je proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. U nadi molimo za skoro proglašenje blaženim.