U biblijskom jeziku gore i brda su mjesta od odlučujuće važnosti. Sjetimo se samo Govora na gori ili Isusove agonije na Maslinskoj gori. U Knjizi Izlaska čitamo kako Bog daje Mojsiju Deset zapovijedi na brdu Sinaju, Bog se objavljuje Abrahamu na brdu Moriju. Psalmist pjeva: k brdima oči svoje uzdižem odakle će mi pomoć doći. Konačno, na Golgoti je Isus raspet i na Golgoti je prošao kroz smrt kako bi prispio svom svetom i slavnom uskrsnuću.

I u kršćanskoj duhovnosti gora ima značenje posebnog duhovnog iskustva. Uspon na goru predstavlja put samosvladavanja i odricanja, te posvemašnjeg izručenja Bogu. Gora se pojavljuje kao mjesto „uspinjanja“ prema Bogu i mjesto susreta s Bogom. Taj put prema vrhu gore put je čišćenja, borbe, suočavanja ponajprije sa samim sobom, to je put križa, napora, odricanja, spoznaje vlastite nemoći i Božje svemoći.

Gora je simbol snage i moći. One koji su došli do vrhunca uspinjanja smatramo snažnim, hrabrim i vještim ljudima. Gore i brda imaju neku posebnu draž. S njih se jasnije vidi, na njima se lakše diše, na gori ljudi doživljavaju posve novo i jedinstveno iskustvo. Mogli bismo u skladu s današnjim evanđeljem reći kako ljudi na gori doživljavaju određenu preobrazbu.

Preobraženje Gospodinovo govori nam o Božjoj slavi, svemoći i objavi, ali nam je u isto vrijeme utjeha i poziv da započnemo put vlastitog preobraženja. Sigurno je da smo mi još daleko od toga preobraženja, kako se preobrazio sam Isus, ali njegovo nam je preobraženje znak i jamstvo da ćemo i mi to doživjeti. Mi, koji smo suukopani s Kristom, uskrsnut ćemo zajedno s njime; preobrazit će se ovo naše smrtno tijelo. To je izričaj naše vjere.

Put prema preobraženju je težak. Na tom putu moramo se boriti i ustrajati u borbi s napasnikom te ga pobijediti uz Božju pomoć. Preobraženje ne zbiva odjednom i iznenada. Preobraženje je proces. To znači da se svaki dan na određeni način preobražavamo, odnosno pred nama svaki dan iznova stoji poziv i zahtjev za preobraženjem, za uspinjanjem na goru. Onaj tko živi u suglasju s Bogom i tko živi molitveno već u sebi nosi duhovno preobraženje, već nosi klice preobraženja.

Naše svakodnevno preobraženje zapravo je navikavanje cijeloga našega bića na Božju prisutnost. To nam je zadaća, a u tome nam pomažu sveti sakramenti, Sveto pismo i Crkva. Biti svjestan Božje prisutnosti među nama već je prvi korak preobraženja. Naš konačni cilj je zajedništvo s Bogom, zbog toga živimo, zbog toga se mičemo i jesmo. Biti zajedno s Bogom, u njegovoj prisutnosti, znači biti spašen. To je duboka čežnja svakog čovjeka. Zbog toga Petar, Jakov i Ivan ne žele otići iz te prisutnosti. Tako im je lijepo da bi željeli načiniti sjenice i vječno motriti preobraženog Gospodina. No, biti u veličanstvu Božje prisutnosti, i biti s Bogom koji prebiva u nedostupnu svjetlu, zahtijeva i vrijeme i trud. Bog nam je darovao ovaj život da se naše biće već sada pomalo počinje suobličavati Kristu i preobražavati onako kako se on preobrazio – po križu. Cijelo naše biće, sve njegove dimenzije – duh, duša, tijelo, um, osjetila, volja – imaju zadaću suobličavanja Kristu. To znači da se sva naša tjelesna osjetila (vid, govor, njuh, sluh, okus i dodir) trebaju preobraziti kako bi postala duhovna, kako bi mogla kušati, mirisati, vidjeti, čuti i dotaknuti Boga i njegovu prisutnost. Za to se spremamo već sada, ovdje na Zemlji, da se ne bismo prestrašili poput Petra, Jakova i Ivana kad su vidjeli Božju slavu, iako vjerujem da nitko ne može ostati ravnodušan na ono što ljudsko oko nije vidjelo ni uho čulo.

Naše je preobraženje proces koji traje cijeli život. Ono je borba. Čitav je naš ovozemaljski život gora preobraženja. Nekada na njoj padamo, ali se i dižemo, nekada smo više, a nekada manje potaknuti da žurno idemo prema krajnjem cilju. Preobraziti se, znači cijeli se život uspinjati na brdo. Sa Isusom je to puno lakše. Živjeti sa Isusom već je navikavanje na Božju prisutnost, na život s Bogom i u suglasju s Bogom. Onaj tko živi s Isusom lakše će se popeti na goru preobraženja, poput Petra, Ivana i Jakova. Njih Isus jednostavno vodi na goru preobraženja, rekli bismo, bez puno muke, ali će kasnije i Petar i Jakov, a na određeni način i Ivan, proživjeti tu muku i patnju uspona na brdo Tabor. To su oni posvjedočili svojim životom. Kako im je samo bilo lako s Isusom doći na goru preobraženja, a sada, nakon što su vidjeli Božju slavu, moraju proći muku i težinu uspona koju mi prolazimo ne gledajući prethodno tu slavu, nego joj idemo ususret. Mi koji vjerujemo Božjoj riječi i prianjamo uz nju, najprije živimo muku i teškoće uspona na brdo preobraženja, a onda vjerujemo da ćemo i mi kao Petar, Jakov i Ivan vidjeti slavu Božju te da ćemo i mi doživjeti svoje preobraženje, jer smo sinovi u Sinu.

Naše preobraženje, ne samo duše nego i tijela, ostvarit će se ako budemo živjeli molitveno, u suglasju s Bogom, ako budemo u duhu ljubavi vršili Božje zapovijedi, ako se otvorimo Duhu Božjemu i dopustimo mu da djeluje u nama i da nas iznutra preobražava. Kada nas Gospodin dodirne iznutra, doći će do preobrazbe i svega onoga izvanjskoga, tj. svih naših riječi i djela. U tom procesu preobraženja Bog nam se daruje već sada, ali kroz mnoge nam je nevolje proći da bismo motrili slavu Gospodnju. Sam Isus doživio je svoje preobraženje prolazeći križnim putem i Kalvarijom. Nije to učinio zato što bi mu bila nepoznata Božja slava. Isus je Bog, i taj put preobraženja, koji vodi preko križa do uskrsnuća,  izabrao je radi nas i našega spasenja. Dao nam je primjer da i mi idemo i tako činimo. Otvorio nam je vrata Božje slave.

Nema onoga tko ne bi bio pozvan na preobraženje. Cijela zajednica vjernika zaista je zajednica vjernika samo ako je na putu preobraženja. Isusovi smo samo ako se preobražavamo. Božji smo samo ako svoj život i cijelo svoje biće suobličavamo Kristu. I nemojmo zaboraviti da upravo kao što je Bog po Isusovu preobraženju govorio Petru, Jakovu i Ivanu, tako i po našem preobraženju Bog danas progovara cijelome svijetu. Ne smijemo i nemamo pravo Boga ušutkavati i Bogu zatvorati usta. Zato, ne prestajmo se preobražavati i svojim životom upućivati na Božju prisutnost u svijetu!

Uz dopuštenje uredništva, prenosimo propovijed dr. sc. Hrvoja Kalema prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.