Njegova iako nevidljiva ljubav prema znanosti proizlazi iz vlastitog nastojanja da stekne znanje kroz molitvu i neprestano čitanje i citiranje Svetog Pisma. Zato bi on u svakoj upitanoj prilici nekog brata da zadrži knjigu, odgovorio kako zbog knjiga ne želi izgubiti knjigu Evanđelja, koju je obećao obdržavati. A brat neka učini što hoće, jer Franjino odobrenje mu neće biti zamkom.
O odnosu svetog Franje prema znanosti i radu, za mrežnu stranicu bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije piše fra Antonio Ramljak. Autor ističe Franjin početni idealizam koji nadilazi vrijednost same znanosti i bogatstva knjiga. ” Sveti Franjo nije pripadao sloju učenih ljudi i sebe je uvijek nazivao ‘jednostavnim i neukim’, iako je živio u tragalačkoj žudnji za znanjem. Slika Franje u odnosu prema znanosti, na prvi pogled može biti pogrešna, ukoliko uzimamo Franju kao neprijatelja znanosti, te se vodimo mišlju kako Franjo braći nije dopuštao posjedovanje knjiga i osnivanje knjižnica”, piše fra Antonio. Tekst donosimo u cijelosti.
Franjo je svjesno uranjao u stvarnost i njene prilike
Franjo je iščitavao Sveto Pismo, ali ga i pohranjivao u svoje srce poput nekakve knjižnice, te po njemu bio i živio. Sa velikim je zadovoljstvom primao učene koji su tražili habit; ali htio je da se odreknu svoje znanosti; time nije obezvrjeđivao znanost, nego ju je oslobađao nedopustive čovjekove težnje da si prisvaja Božje darove te se stavljao u službu drugima. Bratstvo nije nikome davalo promaknuća. To je značenje uredbe iz Pravila: “Oni koji slova ne znaju, ne trebaju ih ni učiti.”
Foto: Cathopic
Franjo je svjesno uranjao u stvarnost i njene prilike stoga je s vremenom uvidio rast i promjenu unutar bratstva, jer bilo je sve više učenih ljudi, a vremenske prilike su zahtijevale znanje. Takvo što potvrđuje njegovo pismo upućeno 1223. bratu Antunu iz Lisabona, kako ga sam Franjo naziva: “Fratri Antonio episcopo meo”, u tom pismu on spremno i otvoreno daje blagoslov Antunu za poduku svete teologije.
Primat volje nad inteligencijom, gledajući Boga kao najviše Dobro prije no kao Istinu
Uz svu otvorenost Franjo uočava opasnost utrnuća molitvenog duha, kojeg on tako istančano naglašava, kako je navedeno i u Pravilu za fizički rad: ”Neka studij ne ugasi duh svete molitve i pobožnosti.” On molitvu i pobožnost stavlja ispred svakog znanja, ali budno poziva na uvažavanje i poštivanje svih učitelja teologije koji tumače presvete riječi Božje. Glavno je opet težište u molitvi. Znanost ostaje suha i neplodna, ako dušu ne privodi Bogu. Naglasak stavlja braći koja tašto trče za znanjem, a nutarnji molitveni život zanemaruju, tu braću će snaći nevolja kako navodi Serafski otac.
Foto: Cathopic
Sveti je Bonaventura jedan prikaz umjerenog sklada, kako njegov životopisac govori da ga je svaka istina vodila u molitvu. A sam je Bonaventura imao svoje geslo, kako onaj koji više voli znanost od svetosti neće napredovati. Kroz tu metodu da se uvidjeti kako plodovi mističnog iskustva i činjenice znanstvenog promatranja i filozofske spekulacije idu u korak. Kroz razna se povijesna događanja razvijala i franjevačka misao koja postaje temelj franjevačke filozofske škole i daljnjeg razvoja teološke misli. To osebujno intelektualno ozračje ima izvor u duhovnosti svetog Franje. Primat volje nad inteligencijom, gledajući Boga kao najviše Dobro prije no kao Istinu. Franjevačka se filozofija nadovezuje, na tradiciji, sv. Augustina i na platonizam.
Pobožnost Franjina pokazuje tip srednjovječne religioznosti u njezinoj savršenosti
U svakom razdoblju isticali su se vrli franjevački oci i naučitelji, koji su imali franjevačku pobožnost kao subjekt svoga djelovanja. Ističući odnos znanosti i pobožnosti, koje se oslikavaju kroz dva vida: apostolskog rada i apostolskog života. Apostolski je rad davao aktivnost i djelovanje u franjevačkoj znanosti, dok je apostolski život darovao pravac u kojem jednoliko raste. Ni jedno ni drugo ne bi trebalo zadirati u područje djelovanja i primjene drugog.
Foto: Cathopic
Također je Franjo želio da braća fizički rade i da se vježbaju u činjenju dobrih djela. Glavne karakteristike rada za njega bile su vjernost i pobožnost. Ovakvim razumijevanjem Franjo i fizičkom radu i apostolskom djelovanju naglašava dubinu molitvenog života te otvara bogati vidik svih Franjinih ideala, centar svake misli i osjećaja, vrhunac svakog rada, rast duboke religioznosti bijaše njegova pobožnost. Henrik Tileman piše: “Pobožnost Franjina pokazuje tip srednjovječne religioznosti u njezinoj savršenosti.” Ugledajmo se stoga u Franjino duhovno i intelektualno uzdizanje, ali ne u taštoj slavi i znanju koje nadima, nego u poniznosti duha u molitvi kao izvoru netaknutog znanja.