Povodom Dana života kojeg smo proslavili prve nedjelje u veljači donosimo razgovor s Petrom Ćurković, suprugom i majkom četvero djece. U razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu istaknula je: "Pet godina braka, četvero djece. Ni u najdubljim promišljanjima ne bi mogla zamisliti da će nam se život tako odviti. Jesam li bila spremna? Nisam. Jesam li sada spremna? Ne mogu tvrditi da jesam, ali vjerujem da me Bog na to ne bi pozvao da nisam sposobna".
Tridesetogodišnja Petra Ćurković zasigurno je kao dijete imala svoje planove i ciljeve, ali Gospodin se pobrinuo da slijedi onaj plan koji je on imao za nju. Petra dolazi iz Metkovića, a svoju Neretvansku dolinu zamijenila je prvo Zagrebom, a potom Bjelovarom. “Nakon završene srednje škole dolazim u Zagreb na fakultet. Iako sam sve riješila u roku upisala sam apsolventsku godinu. Te godine živjela sam u studentskom domu na Savi”, istaknula je.
Ono što joj je bilo posebno u životu u domu jesu mise zornice za vrijeme došašća. “Koristila sam apsolventsku godinu za pisanje diplomskog i studentski posao. Te godine napravila sam sebi neki okvirni plan. Odlučila sam ići na zornicu, vratiti se u sobu, pisati diplomski sat vremena i nakon toga ići na posao. Nakana mojih zornica je bila za mog budućeg supruga. I tako, dan po dan, odlazeći svakodnevno na zornice, jako mi se svidio jedan dečko. Svako jutro sam ga gledala i zaljubila sam se u činjenicu da je svaki dan išao na svetu pričest. Čak me njegov izgled nije privukao toliko koliko spoznaja da on toliko voli Isusa i da tako ponizno ide na pričest. Sjećam se da bi se pri pružanju mira naše oči uvijek susrele i ta dubina njegova pogleda je bila druga stvar koja me privukla. Znam da sam se osjećala kao malo zaljubljeno dijete”, prisjetila se Petra.
Čak me njegov izgled nije privukao toliko koliko spoznaja da on toliko voli Isusa i da tako ponizno ide na pričest.
A da ne ide uvijek sve po našem naumu shvatila je i Petra. Istaknula je kako je vrijeme došašća završilo, a time i zornice, a ona nije uspjela upoznati tog dečka sa zornica. “Spletom okolnosti, vođeni Božjim prstom, upoznajemo se u veljači. Ona zaljubljenost od zornica nije nimalo splasnula”, rekla je. Posvjedočila je da su nekako brzo i ona i Drago osjetili da je to to. “Nakon šest mjeseci veze, zaručili smo se i to na blagdan Velike Gospe te vjenčali te iste godine u prosincu, nakon četiri mjeseca zaruka. Da me netko prije pitao, sigurno ne bi nikad ni pomislila da ću u roku od deset mjeseci upoznati svog supruga i stati s njim pred oltar”, istaknula je.
Nakon šest mjeseci veze, zaručili smo se i to na blagdan Velike Gospe te vjenčali te iste godine u prosincu, nakon četiri mjeseca zaruka.
Petra je kazala kako se njezina vizija bračnog života se uvelike promijenila kada je na trećoj godini fakulteta ušla dublje u vjeru i upoznala živoga Boga. Istaknula je da je do tad njezina vizija bila više tradicionalna. No od trenutka kada je Gospodin ušao u njezin život jedino što je tražila i za čim je čeznula jest da njezin budući suprug voli Isusa više od nje. “To mi se, Bogu hvala, ispunilo”, istaknula je.
Petra i Drago/Privatni album
Govoreći o brzom ulasku u brak istaknula je: “Suprug je imao 23 godine, a ja nepunih 25. On je još studirao i paralelno s tim radio, a ja sam imala stalan posao. Brzo smo nekako osjetili da smo jedno za drugo i uz molitvu donijeli odluku da nemamo što čekati i odugovlačiti. Kad nas se sad sjetim, rekla bi da smo možda bili nezreli u dosta stvari, ali mislim da samo kroz ovo vrijeme sazrijevali jedno uz drugo i naravno sve uz Božju pomoć. Zaista bi bilo žalosno kad bih nas pogledala sada i vidjela da se nismo nimalo promijenili, sazreli na bolje u Kristovim očima, ali mogu reći da jesmo. Usudila bih se reći da čovjek nikad na ništa nije spreman, barem ne u svojoj moći. Ne možeš znati jesi li spreman za nešto dok ne uđeš u to nešto. Ono sto sa sigurnošću mogu reći da me sakrament braka, moj suprug, promijenio i pomogao mi da sazrijem, upoznam još više sebe i Gospodina i to nitko prije nije mogao učinit na takav način kao on, a poslije njega, djeca! Djeca su ta koja iz tebe izvlače najbolje i najgore u isto vrijeme. Dovedu te do toga da se suočavaš sa samim sobom svakog dana, ali kad ideš s Kristom, trudiš se mijenjati, krotiti se i svaki dan biti bolji nego jučer”, naglasila je naša sugovornica.
Ono što sa sigurnošću mogu reći da me sakrament braka, moj suprug, promijenio i pomogao mi da sazrijem, upoznam još više sebe i Gospodina i to nitko prije nije mogao učinit na takav način kao on, a poslije njega, djeca!
Govoreći o otvorenosti životu naglasila je: “Čim smo krenuli u vezu, odmah smo jasno naglasili da ćemo živjeti čistoću. Svaki dan naše veze smo molili krunicu i sigurna sam da je upravo Gospa velika zagovornica naše veze, braka i našeg roditeljstva. Pred sami ulazak u brak nismo previše pričali o tome kada bi htjeli da ostanem trudna, nego smo otvorena srca rekli: ‘Neka bude Božja volja!‘. I Božja volja je bila ta da sam vrlo brzo ostala trudna već u prvim tjednima braka. Naš prvi sin, Josip, rodio se nakon devet mjeseci braka. U našim srcima se odmah javila želja za još jednim djetetom i Bog nam je darovao još jednog sina. Nakon godinu dana od prvog poroda, rodio se naš sin Toma. Poslije Tomina rođenja nisam imala toliku želju da skoro ostanem trudna, ali opet smo sve prepustili Božjoj volji. Kad je Toma imao godinu i osam mjeseci rodio se naš treći sin, Jakov. I nakon Jakova, rekla bi najveći šok, nakon tri mjeseca od poroda saznajem da sam opet trudna. Rekla bi da mi je to zaista bilo iznenađenje jer sam nekako bila sigurna da neću ostati trudna neko dulje vrijeme, ali Bog nas je darovao još jednim sinom. Godinu dana poslije Jakova, rodio se naš Petar. Pet godina braka, četvero djece. Ni u najdubljim promišljanjima ne bi mogla zamisliti da će nam se život tako odviti. Jesam li bila spremna? Nisam. Jesam li sada spremna? Ne mogu tvrditi da jesam, ali vjerujem da me Bog na to ne bi pozvao da nisam sposobna”.
Pitali smo Petru što joj najviše daje snagu, a odgovorila je: “Božje pouzdanje i snaga koju crpim i tražim u Gospodinu je ono što me vodi i nosi kroz svaki dan. Kada bi rekla da je lagano, lagala bi, ali kad se hodi s Gospodinom i kad naučimo Njemu predati svoj jaram i breme, sve postaje lakše. Vremena za molitvu osobnu imam. Volim se dignuti rano dok još svi spavaju, skuhati kavu i u tišini, s Gospom i Isusom početi svoj dan. Navečer uvijek molimo krunicu obiteljski, s ostatkom naše obitelji, ali suprug i ja se trudimo svaki dan imati i vrijeme za molitvu samo nas dvoje. Jer temelj našeg braka je upravo Gospodin i Njemu se svakodnevno vraćamo”.
Navečer uvijek molimo krunicu obiteljski, s ostatkom naše obitelji, ali suprug i ja se trudimo svaki dan imati i vrijeme za molitvu samo nas dvoje.
Supruga je i majka četvero djece i često se ljudi pitaju ima li vremena za sebe. Petra je istaknula: “Imam li vremena za sebe? Gospodin me pozvao da budem supruga i majka. I to je ono što ja jesam. Cijeli svoj dan posvećujem svojoj djeci i svome suprugu. To je najmanja žrtva koju mogu dati Gospodinu vršeći poziv na koji me pozvao”.
Neretvansku dolinu zamijeniti Bjelovarom što nije imala u svojim planovima, ali Bog jest. “Moj suprug je iz Bjelovara. Malo prije nego sam rodila svog prvog sina, odlučili smo se preseliti u Bjelovar. Uz pomoć naše obitelji, sredili smo za život naše obitelji prizemlje njihove obiteljske kuće. U međuvremenu se iz Zagreba vratio i suprugov brat sa svojom ženom. U vremenu sređivanja našeg stana, bio je period od neka četiri mjeseca kad nas je osmero i mala beba živjelo u nekih 100 kvadrata. Nije nam bilo tijesno! Sjećam se da sam u suzama selila naše stvari u prizemlje jer mi je bilo predivno živjeti u tom zajedništvu. Sada, nakon pet godina naš dom broji nas osmero odraslih i osmero djece. I još uvijek svaki dan ručamo skupa. Ljudi nas često pitaju kako je to moguće, kako se slažemo, gdje stanemo… rekla bi da je Isus temelj našeg doma, našeg obiteljskog stola, naših odnosa i da upravo zbog toga nikad nije tijesno, nije nemoguće skuhati ručak za toliko osoba i uvijek ima mjesta za sve. Ja se često znam našaliti da sam, osim supruga, izmolila i tako dobru svekrvu. Ali usuđujem se reći da je ona jedna od glavnih karika našeg doma i našeg zajedništva jer upravo nas ona uvijek potiče na zajedničku molitvu krunice. Sigurna sam da se svaka zajednička izmoljena Zdravo Marija kao karika veže, preko Isusa, na svakog od nas i naše odnose. Vjerujem da se sve uspije kada čovjek zaboravi sebe, kada odbaci svoju sebičnost i kada svoj život podloži službi drugih – nije li upravo Isus to napravio za sve nas?”, istaknula je ova hrabra supruga i majka.
Sada, nakon pet godina naš dom broji nas osmero odraslih i osmero djece. I još uvijek svaki dan ručamo skupa.
Petra i Drago su već do sada pokazali da se ne boje života i da sve svoje planove stavljaju u Božje dlanove. Govoreći o nekim planovima u budućnosti rekla je: “Ja bi rekla da ne možemo planirati ništa. Htjeli bi imati još djece i bili bi jako sretni kada bi nas Bog blagoslovio još kojim životom. Htjeli bi napraviti barem pauzu od koju godinu, ali prepuštamo se Božjoj volji! Uvijek se vodim onom rečenicom: ‘Bog ne poziva sposobne, neko osposobljava pozvane!‘ Za sebe ne bi nikad rekla da ću biti sposobna u potpunosti brinuti se kuću, biti dobra supruga i majka, ali Bog očito misli drugačije, tj. zna da mogu i ja mu se otvorena srca predajem u potpunosti! Nismo nikad bili od velikih planova za budućnost, pa tako ni sad. Tu smo gdje jesmo i svaki dan živimo da vršimo Božju volju. Padamo, borimo se sami sa sobom, nekad ne vidimo izlaz, ali nakon svakog teškog trenutka, situacije, događaja, dragi Bog ipak pokaže svjetlo, podigne nas i jasno nam da do znanja da je to sve za naš rast, da budemo sličniji Njemu i da Ga slijedimo u potpunosti”.
Govoreći o važnosti molitve i općenito vjere u njezinom životu rekla je: “Vjera mi je jako važna u životu. Ne mogu zamisliti život bez molitve, bez svakodnevne mise, bez osobnog odnosa s Bogom. Prije vjenčanja jednom prilikom sam čula da ti na prvom mjestu uvijek mora biti Bog, onda suprug, a tek onda djeca. Priznajem da mi je to bilo čudno čuti, a i nisam mogla vjerovati da je to ispravno. Nakon udaje, ja sam zamijenila taj poredak. Stavila sam svog supruga na prvo mjesto i zapostavila svoj odnos s Bogom. Vrlo brzo sam shvatila da nešto nije kako treba, počela sam se osjećati loše, neispunjeno. Falio je jedan dio mene. Bog je polako radio na meni i pokazao mi jasno gdje sam napravila grešku. Otvorio je moje srce i povjerovala sam i prihvatila ovu ispravnu ‘hijerarhiju”’.
Shvatili smo da je svako naše dijete začeto nakon što smo posjetili Međugorje i sigurni smo da Gospa za nas piše posebne priče.
Naglasila je da djecu uče vjeri od utrobe. “Svakodnevno blagoslivljamo dijete čim saznamo da sam trudna, molimo se za njega. S djecom svaku večer prije spavanja molimo. Nekako ih najviše učimo primjerom i živom vjerom koju, nadam se, nosimo u sebi u svakom trenu.
Posebno bi htjela istaknuti važnost krunice u našim životima. Stvarno se trudimo svaki dan moliti Gospinu krunicu. Nekad to, naravno, nije izvedivo, ali dajemo sve od sebe. Kad god idemo kod mojih roditelja u Metković, uvijek rado posjetimo Međugorje. Bili smo tamo prvi put zajedno prije naših zaruka. I nakon rođenja naše djece, išli smo tamo da ga predamo Gospi. To mjesto nas zaista posebno veže za našu Majku i naš brak. Shvatili smo da je svako naše dijete začeto nakon što smo posjetili Međugorje i sigurni smo da Gospa za nas piše posebne priče”, istaknula je.
“Ne bojte se reci Bogu ‘da‘! Sjetite se Marijinog ‘neka mi bude‘ i otvorite svoje srce za sve avanture koje vam dragi Bog sprema. Hod s Njim nije uvijek lagan, ali svaki križ će vas, u konačnici, dovesti do uskrsnuća!”, zaključila je.