„Naranča za bolesnu Magdalenu“ jedna je od brojnih crtica iz života sluge Božjega oca Ante Gabrića, isusovca misionara koji je punih 50 godina djelovao u Indiji donoseći ljudima Isusa i suživljujući se s njihovim životnim sudbinama. U svom misionarskom listu „Tamo gdje palme cvatu“ u jednom je broju napisao ovu dirljivu misionarsku priču:

U Šombhunogor sam prispio oko 3 sata poslije podne. Pred selom me je čekao stari Parboti. Njegova mala Magdalena je teško bolesna. Tifus. Možda neće živjeti. Osam dana gori od groznice.

Kolibica je tako niska, da sam se jedva u nju uvukao. Tamno. U kutu, na istrošenoj rogožini, ležala je mala Magdalena. U nesvjestici je, no kad sam položio ruku i napravio znak križa na gorućem joj čelu, prepoznala me je. Pogled pun nade. Htjela je podići svoje suhe ručice, no nije mogla, tako je bila slaba. Željela je poljubiti ruku svoga ‘guru-svećenika’. I suza joj se zacakli u očima i polako se proli po ispaćenom lišcu. Suza boli i – radosti.

Stola mi je visjela oko vrata. Obrisah njome tu Magdaleninu suzu. Vjerujte mi da se nisam mogao uzdržati. I ja sam zaplakao. Od boli nad ovim siromaštvom, od radosti, što mi je Isus dao ovu milost da mogu utješiti tu malu bijednicu.

I onda najednom kao da sam pred sobom vidio na stotine i stotine dječice kako se igraju, jedu, vesele, na stotine malih Magdalena u krilima svojih sretnih majka, i ja sam osjetio da me je Providnost danas amo poslala da reknem maloj Magdaleni da na svijetu ima mnogo milosrdnih srdaca koja misle na nju, koja je vole i da su me ona poslala da joj obrišem ovu suzu, da joj pritisnem posvećenu ruku na goruće čelo.

Htio sam nešto dati Magdaleni. Imao sam još par biskvita u torbi. Nabavio sam malo mlijeka u selu, pa sam to za nju pripravio. Zapitah je da li bi još što željela. Kao da se bojala reći. Onda potiho prošapće: „Jednu malu naranču.“ I onda je oborila oči… bojeći se da je previše tražila.

Malo poslije opet otvori oči. Bolne oči, s blagim, prikrivenim podsmijehom kao da su molile da se ne ljutim na nju zbog ove molbe… „Malu naranču.“ No gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju?!

Bilo kako bilo, Magdaleninu želju valja ispuniti. I onda mi sinu sretna misao: danas je sajam kojih sedam milja odavle, u selu Bedtoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadih 50 centi i poslah jednog čovjeka u Beltoli. Sumrak se već spuštao kad se on vratio – s narančom u ruci. Neću ni kušati otpisivati radost Magdaleninu. Može li čovjek opisati radost anđeoskih duša? To valja doživjeti.

Divan je naš svećenički život. Križevi, nerazumijevanja, mržnja – no uz to i koliko milosti, koliko li utjehe i radosti, koliko li bisernih suza malih Magdalena koje nas krijepe na putu Kalvarije.

Sutra sam poslao Magdalenu u našu bolnicu u Basanti. Brzo se ona tu oporavila, pa su je dobre sestre zadržale u školi. Zavoljela ona sestre, zavoljele sestre Magdalenu – pa im se teško bilo rastati.

Magdalena se sada pripravlja za prvu sv. Pričest. Preporučam Vam i ovu Magdalenu i tolike druge Magdalene u Vašu ljubav i dobrotu. Za ljubav koju gajite prema svojoj dječici, pomozite nam odgojiti ove naše mališane.

Da sam te noći dobro spavao, to ne treba ni da Vam spominjem. Tjelesno umoran, duševno sretan i presretan, zaspao sam na rogožini pred oltarom male kapelice. Lijepa slika Dobrog Pastira nad zemljanim oltarom tako je krasno izgledala toga dana. Pa sam i lijepe sne sanjao… O narančama kalifornijskim, o Neretvi, o žalima plavog Jadrana…