U našem životu vrlo je lako izgubiti mirnoću kad se iznenada dogodi da stvari krenu loše za nas. To može biti test našega povjerenja u Boga. Ako znamo da djelujemo prema Božjoj volji, tada i mi, poput sv. Franje Asiškoga, možemo ići naprijed u povjerenju i pouzdanju. Zapravo, može se reći da je naš mir i smirenost, osobito u vrijeme prolaženja kroz osobna kolebanja i osobna razmišljanja, pokazatelj u stanovitoj mjeri povjerenja u Boga.
U određenom trenutku svoga života, kada je njegov Red rastao, Franjo je počeo propitivati što Bog uistinu želi od njega. Njegovo je osnovno pitanje bilo – treba li se povući i posvetiti se životu u molitvi ili bi se trebao posvetiti propovijedanju? Zbog svoje poniznosti, nije imao povjerenja u vlastiti sud ni u svoje molitve.
Pitao je braću, ali su odgovori bili različiti, jedni su bili za jedno, a drugi za drugo. U drugim prilikama bi otvarao Evanđelje. Sada pak povjeri odluku dvjema svetim dušama. Stoga pošalje brata Masea najprije k svetoj Klari, a onda k bratu Silvestru koji je provodio pustinjački život. Prema njihovu mišljenju Franjo je odlučio urediti svoj život.
Brat Maseo učini kako ga je Franjo uputio i otišao prvo k sestri Klari, a zatim bratu Silvestru da traže odgovor na pitanje. I brat Maseo vrati se k svetom Franji. On mu odgovori kako su i Silvestar i sestra Klara dobili odgovor od Isusa Krista. Odgovor na njihovu molitvu bio je isti. Brat Maseo mu reče: “Ti moraš poći propovijedati jer te Bog nije pozvao radi tebe samoga, nego i radi spasenja drugih”.
Franjo je znao da vrši volju Božju i da je Bog onaj koji sve to vodi!
Franjo nije gubio vrijeme, nego reče bratu Maseu i bratu Anđelu: “Pođimo u ime Gospodnje”. Ovdje vidimo jednu posebnu osobinu sv. Franje. On nije tražio Božju volju u svojim vlastitim sklonostima i željama nego izvan sebe. Možda je mogao živjeti život tihe molitve i kontemplacije. Njegova stvarna sklonost bila je služiti božanskom Učitelju.
Franjo je isto tako shvatio da nije dovoljno upoznati volju Božju nego je treba i izvršiti. Jedan od najdojmljivijih primjera Franjina razumijevanja da “nije bio pozvan samo za sebe nego da mora spasiti mnoge duše” bio je kad je išao u Egipat i ravno pred Sultana da bi propovijedao Evanđelje.
Ovdje je Franjo pokazao svoje potpuno povjerenje u Boga. To njegovo djelovanje moglo mu je prouzročiti smrt, ali se on za to nije brinuo. Znao je da vrši volju Božju i da je Bog onaj koji sve to vodi. Zbog takvog povjerenja vrlo hrabro je pristupio tako opasnoj situaciji.
Ako znamo da djelujemo prema Božjoj volji, tada možemo ići naprijed u povjerenju i pouzdanju!
Drugi Franjin dojmljivi primjer vršenja Božje volje i njegova povjerenja u Boga bio je kada se suočio i ukrotio vuka iz Gubbija. U toj situaciji također je ozbiljno shvatio nalog propovijedanja i povjerenja da je Bog onaj koji sve vodi, osobito životinje. Nakon što je ukrotio vuka, ukorio je ljude Gubija jer su se bojali vuka, a morali su se bojati mnogo više patnje od vječne osude.
Jedan kasniji događaj u njegovu životu kada mu se povjerenje u Boga pokolebalo bio je kad je osjetio da je njegov Red odbio viziju siromaštva i apsolutno ovisnost o Bogu koju je on zamislio za svoju braću. Mnoga nova braća nisu prihvaćala njegove ideje o neposjedovanju vlasništva i skupljanja milostinje. Tada je sv. Franjo shvatio da Red ne pripada njemu nego Gospodinu. S tim shvaćanjem, vratio mu se Božji mir.
U našem životu vrlo je lako izgubiti mirnoću kad se iznenada dogodi da stvari krenu loše za nas. To može biti test našega povjerenja u Boga. Ako znamo da djelujemo prema Božjoj volji, tada i mi, poput sv. Franje, možemo ići naprijed u povjerenju i pouzdanju. Zapravo, može se reći da je naš mir i smirenost, osobito u vrijeme prolaženja kroz osobna kolebanja i osobna razmišljanja, pokazatelj u stanovitoj mjeri povjerenja u Boga.