„Svega mi je dosta, Gospodine“, jadikuje veliki prorok Ilija u današnjem prvom čitanju. Tuži se, razočaran, svome Bogu jer je narod sve dalje od Boga, a Ilija se toliko trudi. Proročki neuspjeh! Ima li proroka da ga nije iskusio? Ima li uopće čovjeka bez iskustva neuspjeha?

Koliko smo puta u životu i sami rekli: „Dosta mi je svega!“ Puno truda, malo rezultata, a novi izazovi se samo nižu. Očekivanja od strane drugih, očekivanja koja sam pred sebe postavljam, poslovni zadatci, obiteljske obveze. Želje, planovi, ambicije… Moji, tuđi… Neuspjeh lako u čovjeku rađa „gorčinom, srdžbom, gnjevom, vikom i hulom sa svom opakošću“, kako slušamo u današnjem drugom čitanju, a na što nas upozorava sv. Pavao.

Ni sam Gospodin Isus nije bio pošteđen neuspjeha. Plakao je jednom prigodom nad nevjernim Jeruzalemom. Gledajući ljudskom logikom ovoga svijeta, Isus je u mnogome bio neuspješan. Većina njegova naroda nije ga prihvatila, a ni danas ga ne prihvaća. Vjerski i narodni vođe, najupućeniji u Sveto pismo, nisu ga prepoznali. Za njih je ostao samo „sin Josipov, tesar iz Nazareta“. Poznavali su mu obitelj i mislili da zato sve znaju o njemu. Najvažnije, pak, nisu znali, a nisu ni htjeli saznati! Isus je Židovima ostao sablazan, poganima ludost, kako piše sv. Pavao.

Iz nevolje se može izroditi ono opasno: tjeskoba, očaj, srdžba, pobuna, sumnja, nevjera. To je ono od čega nas Bog spašava

No, da ne bismo otišli krivim putem, valja naglasiti da neuspjeh uopće nije poruka današnje Božje riječi koju smo čuli, iako sve nekako k tome vuče. Poruka je sasvim suprotna: u svojim razočaranjima i neuspjesima nismo sami. Bog nas ne ostavlja prepuštene neuspjesima, teškoćama, krizama iako kroz njih neminovno moramo prolaziti. Naš Bog je brižni Bog, Bog koji suosjeća s čovjekom, koji razumije naše slabosti. Ilija je to shvatio kad ga je Bog čudesno hranio kruhom i pojio vodom u pustinji. Shvatili su to i apostoli kad ih je Isus čudesno nahranio kruhom i vinom pretvorenim u njegovo Tijelo i Krv. Zato nikad nisu prestajali „lomiti kruh“, slaviti euharistiju jer su znali da tako primaju snagu, ne samo onu tjelesnu kao Ilija, nego onu duboko duhovnu, koja je neusporedivo važnija od tjelesne. Bog najprije pruža hranu i piće (manu i vodu Izraelcima, kruh i vodu Iliji), a onda samog sebe čini Hranom i Pićem za vječni život. A Pavao još k tome dodaje jednu važnu činjenicu: Duhom smo Svetim opečaćeni. Nahranjeni Kristom i osnaženi Duhom! Nismo sami! Kroz svaku nevolju idemo čvrsto povezani s Bogom koji nam se nudi kao hrana, oslonac, zaštita, spasenje.

Današnji psalmist nas, iz vlastitog vjerničkog iskustva, hrabri i potiče na pouzdanje u Boga jer „jadnik vapi, a Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba“. Ne iz svih nevolja, nego iz svih tjeskoba! To je također važno primijetiti! Nevolja će uvijek biti. Neke i sam Gospodin dopušta jer ništa se bez njegova dopuštenja ne može dogoditi. Kušnje na svakom koraku! No iz nevolje se može izroditi ono opasno: tjeskoba, očaj, srdžba, pobuna, sumnja, nevjera. To je ono od čega nas Bog spašava, odnosno želi spasiti ako smo spremni iz vjere vapiti k njemu. Pitanje je dopuštamo li mu, koristimo li „lijekove i zaštitu“ koju nam pruža? Jadnik iz svoje nevolje vapi Bogu i on ga čuje jer vapaj Bogu pokazuje da jadnik nije izgubio vjeru iako je u nevolji. Takvoga Bog jasno čuje! Nevoljnik u Bogu traži svoj spas. Ilija također Bogu vapije jer u njemu vidi jedini spas.

Mi često činimo sve, samo ne to! Uzdat ćemo se u vlastite sile, titule kojima smo se okitili, diplome koje smo postigli, položaje koje smo zauzeli, potezat ćemo veze i poznanstva, koristiti moć novca da bismo podmitili, uzdat ćemo se u snagu prijateljstva s moćnicima ovoga svijeta. Vapimo i mi Bogu, ali tek kad zataje sve naše ljudske metode, sve naše veze i poznanstva. Bog nam ostaje ona zadnja slamka spasa kad sve drugo propadne. Time pokazujemo da još moramo puno učiti u Božjoj školi života i vjere! Zato Isus i kaže: „Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.“

Ako smo „puni Krista“, nahranjeni njime kao Kruhom života, onda s njime prolazimo i kroz samu smrt. Kakva utješna i ohrabrujuća istina!

Čuli smo mi puno toga, ali nikako da se poučimo. Zato su ispovijed i pričest mnogim kršćanima božićno-uskrsni običaj, molitva spas kad sve drugo zataji, pohađanje mise samo „kad osjete potrebu“, a najviše vole doći „kad je crkva prazna“. Ne treba se onda čuditi što su mnogi žedni kraj Izvora i gladni kraj Kruha. Današnje Isusove riječi iz evanđelja izuzetno su ohrabrujuće. Primjećujemo li to ili se samo naježimo pri spomenu umiranja i smrti? Isus nam nudi sebe, ne samo kao pomoć i hranu, ne samo u naporima i iskušenjima svakodnevice, nego i kao hranu koja nas osposobljava da pobijedimo smrt. Plaši nas svijest o vlastitoj smrtnosti i prolaznosti. Isusova riječ puna je nade jer on ne ostaje samo na riječima, nego sebe nudi kao hranu, popudbinu na putu u Nebo. Kroz smrt u Nebo! Dakle, ni u tom presudnom trenutku umiranja ne moramo i ne trebamo biti sami. Ako smo „puni Krista“, nahranjeni njime kao Kruhom života, onda s njime prolazimo i kroz samu smrt. Kakva utješna i ohrabrujuća istina!

Ne kažu liječnici uzalud da mnoge tjelesne teškoće dolaze od krive prehrane. Smrt je često rezultat dugogodišnjeg trovanja organizma raznim lošim namirnicama i drugim stvarima koje u njega unosimo. Mnogi diljem svijeta opet umiru od nedostatka hrane ili zagađene vode. Hrana, dakle, može biti i uzrok smrti. Isus nudi sebe kao hranu kojom se pobjeđuje smrt jer je to hrana koja ne siti želudac, nego ispunjava dušu, hrani čovjekov duh, osnažuje čovjekov um da budemo „nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena“ i da „hodimo u ljubavi poput Krista“. Te nebeske Hrane nikad ne manjka. Krist nam ju je osigurao po svojoj Crkvi snagom svećeničke službe. „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ Nitko ne mora umrijeti, osim ako to želi. Isus nam je osigurao trajni, vječni život u usporedbi s kojim je umiranje tek trenutak prelaska „na drugu obalu“.

Neka nas današnja Božja riječ iznova potakne da se rado hranimo Kristom, da često blagujemo „Kruh koji silazi s neba“ jer obećanje koje nam je dao nadilazi svaku želju. Zato, ne zalijepi se za zemlju kad si pozvan u Nebo, ne prihvaćaj smrtnost kad si u krštenju preporođen za besmrtnost, ne dopusti da budeš gubitnik kad možeš biti pobjednik – s Kristom Isusom, Kruhom živim i pravim!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.