Moderna pedagogija – tj. pedagoški, psihološki i psihijatrijski pravci 1960-ih – zagovarali su da roditelji svojoj djeci nikad ne bi smjeli reći ʽneʼ. Ta je pedagogija naučavala kako zabranjivanje djeci da sišu palac ili gledaju loše filmove može samo prouzročiti loše iskustvo.
U svibnju 1968., sorbonska revolucija dala je izazov civiliziranom svijetu prema kojem bi ljudi trebali odbaciti božanske i socijalne zakone koji su bili ograničavajući. Oni bi tada bili slobodni za se izražavaju kako žele, tj. da žive prema instinktu. ʽZabranjeno je zabranjivatiʼ bio je moto sorbonskih revolucionara, prenosi portal Muževni budite.
Danas, neki od tih istih studenata koji su potaknuli taj izazov prije 30 godina, a sada su roditelji i profesori, željeli bi ga povući. Otriježnjeni stvarnošću, sada se vraćaju tradicionalnim standardima. Sada bi možda rekli kako je ʽdozvoljeno zabranitiʼ.
Da, vrijeme i iskustvo su dokazale da su prijašnje teorije krive. Srušile su se poput kula od karata. Kao posljedica, kraj 20. st. doveo je novu klasu pedagoga. Oni podučavaju kako roditelji moraju svakako postaviti granice.
Zašto granice?
‘Ne‘ je snažna riječ i teško je reći je djetetu. Pa ipak, psihoterapeutkinja Asha Phillips, koja predaje u londonskoj klinici Tavistock, potvrđuje na temelju dugogodišnjeg iskustva, studija i istraživanja kako je, u određenim uvjetima, nužno znati kako reći ne.
Neʼ je snažna riječ i teško je reći je djetetu.
Objavila je knjigu naslova Reći ʽneʼ – zašto je to važno za tebe i tvoje dijete. Ona piše kako je od prvih mjeseci djetetova života važno da roditelji utvrde određene granice. Ona također kaže da je važno da roditelji odaberu pravo vrijeme i pravu formulu kako bi rekli ʽneʼ: ʽOni koji govore da cijelo vrijeme, kako bi izbjegli sliku autoriteta, stvaraju fantaziju i situaciju kako je jako udaljena od stvarnosti.ʼ
Vraćanje na početak
Bez obzira na to koliko moderne teorije lutale, čini se da ih stvarnost i puka potreba vraćaju na tradicionalne ideale i principe.
Naša Sveta Majka Crkva, velika božanska učiteljica koju su toliko često optuživali kako je nepopustljiva i nesuosjećajna jer propovijeda istinu, oduvijek je bila jasna po tome pitanju. Ona nas podučava kako ne možemo djecu na milost i nemilost instikata. To je jednostavno zbog toga što, nakon istočnoga grijeha, nisu svi instinkti dobri. Katolička enciklopedija kaže sljedeće vezano uz istočni grijeh: “Posljedice prvoga grijeha su smrt, sklonost grijehu ili pobuna niskih ljudskih strasti protiv razuma i volje te sumrak intelekta”.
Stoga je ta tendencija da biramo krivo ili činimo pogreške uvijek prisutna pa, ako volimo svoju djecu, moramo smanjiti ili spriječiti posljedice njihovih loših izbora. Ako je u pitanju djetetovo dobro, kako može bilo koji roditelj, učitelj ili drugi skrbnik dati djetetu apsolutnu slobodu?
Osim toga, ista Katolička Crkva potvrđuje kako roditelji imaju autoritet darovan od Boga. Korištenje tim autoritetom nije samo pravo, nego i pozitivna dužnost. Oni se time moraju koristiti kako bi pomogli djetetu da razvije karakter. Ako to ne čine, postoji mogućnost da će izgubiti djecu konkurenciji, strašnom unutarnjem neprijatelju – istočnom grijehu.
Ako ih volimo
Stoga, ako ih volimo, moramo im reći ne. Međutim, taj ʽneʼ mora biti toliko nabit obrazloženjem koje nikad ne uništava, nego uvijek izgrađuje. Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa običavala je reći da je od velike važnosti da dijete nikad ne osjeti iritiranost ili iskaljivanje u ponašanju roditelja ili učitelja.
U svojoj nevinosti, dijete gleda na autoritet kako na nešto od Boga, jer za njega su roditelji bića najbliža Bogu.
U svojoj nevinosti, dijete gleda na autoritet kako na nešto od Boga, jer za njega su roditelji bića najbliža Bogu. Koliko puta čujemo od djece kako misle da se njihovi roditelji nisu nikad rodili? Za malu su djecu roditelji manje ili više beskonačni. Kada ih se ispravi ili kada im se kaže ‘ne‘, ona razumiju da je to učinjeno pravedno i, stoga, za njihovo dobro pa ona nisu samo otvorena na korekciju, nego su i zahvalna.
Pa opet, teško je reći ʽneʼ djetetu. No djeca, usprkos onome što je bilo naučavano 1960-ih, vole brižne roditelje koji znaju dati zabranu kada je to potrebno. Kada čuju ʽneʼ, djeca znaju udarati nogama i plakati, no jednom kada ta kriza prođe, ona stječu veće poštovanje prema svojim roditeljima, postaju svjesna da mogu računati na njih u težim situacijama.
Dr. John Rosemond, obiteljski psiholog u Sjevernoj Karolini i kolumnist u novinama, to ovako potvrđuje: ʽBudući da ona najviše izgrađuje karakter, tu riječ od dva slova (…) djeca imaju pravo čuti od svojih roditelja najmanje tri puta na dan.ʼ
Vidite kako on to pozitivno iskazuje: ona imaju pravo. Da, ona imaju pravo na ispravljanje njihovih loših navika i izgrađivanje pravoga karaktera. Imaju pravo da budu spremna na još veće zabrane koje će im život sigurno prezentirati.
Dijete mora osjetiti kako je ʽneʼ zapravo veliko, prikriveno ʽdaʼ.
Da, zabrane se moraju izreći i to jasno, s punim i čvrstim autoritetom – ʽneʼ ne može nikad biti nešto između ʽdaʼ i ʽmoždaʼ. Kako sv. Terezija kaže, zabrana mora biti pravedna. Ne smije sadržavati osobni sadržaj, tj. razdraživanje, osvetoljubivost, nestrpljenje. Dijete mora osjetiti kako je ʽneʼ zapravo veliko, prikriveno ʽdaʼ. ʽDaʼ disciplini, dobru, krepostima i, na kraju, Bogu.