Mnogo puta mogli smo čuti i pročitati kako nam Gospodin govori da svijet ne može dati mir koji on daje. Također nam je poznato da je mir koji Isus daje takav da u sebi ne sadrži tek nešto izvanjsko, neki mir koji bismo mogli definirati kao odsutnost nemira, ne ovu ili onu proklamiranu vrijednost, već sebe samoga. Nadalje, evanđelist Luka svoje Evanđelje započinje riječima mira koje izriču anđeli prilikom utjelovljenja te završava pisanje ove knjige dolaskom Uskrslog među učenike kojiima govori: „Mir vama.“ Mogli bismo reći da je tema mira kod Luke dosta zastupljena.

Isus Krist nije prevrtljivac i govornik koji je došao na svijet kako bi se svidio nekolicini ljudi zbog svojih mudrih ili laskavih riječi te kako bi ga ljudi slavili zbog onoga što je rekao.

Kako onda shvatiti ove Isusove riječi da ipak ne donosi mir, nego da je došao donijeti razdijeljenost? Kako shvatiti to da mirotvorac, na prvi pogled, mijenja stav? Kako je uopće moguće da Isus mijenja svoj stav?

Isus Krist nije prevrtljivac i govornik koji je došao na svijet kako bi se svidio nekolicini ljudi zbog svojih mudrih ili laskavih riječi te kako bi ga ljudi slavili zbog onoga što je rekao. On je došao upravo zato da sve nas privuče k sebi, da sve nas riječima potakne na obraćenje srca, a svaku svoju riječ potkrijepio je djelima te nas i na taj način potaknuo da se ni mi sami ne bavimo samo riječima, nego ih posvjedočimo djelom. Zbog toga ovaj govor o miru, tj. o razdjeljivanju, treba gledati izvan jednostavnog konteksta prizemno oprečnih pojmova mir-nemir, rat-mir, mir-razdijeljenost, i sličnih, te pokušati shvatiti zbog čega postoji mogućnost javljanja razdijeljenosti kad se osoba potrudi unijeti Kristov mir u svoj život.

Ako slijepo obdržavanje Zakona, a bez ljubavi prema čovjeku, donosi mir, onda novi savez Boga i naroda koji se temelji na prihvaćanju njegova Duha, to jest njegove ljubavi, nužno mora donijeti razdijeljenost.

Poznato nam je da je Isus puno puta prozivao licemjere, osobito kad bi vidio farizeje i njihov način života. Kao poznavatelji Mojsijeva zakona, i sakrivajući se iza svih mogućih propisa, smatrani su najpobožnijima, a oni su takvu situaciju znali jako dobro iskoristiti u vlastite svrhe. Možemo samo pretpostaviti da je i slika takve pobožnosti definirala dimenziju mira u odnosu prema Mojsijevu zakonu – što više zapovijedi vršiš, više si u miru. Isus upravo poradi onoga što je vidio, kada je riječ o vršenju Mojsijeva zakona, govori da ne donosi takav mir, nego nešto suprotno – razdijeljenost.

Ako slijepo obdržavanje Zakona, a bez ljubavi prema čovjeku, donosi mir, onda novi savez Boga i naroda koji se temelji na prihvaćanju njegova Duha, to jest njegove ljubavi, nužno mora donijeti razdijeljenost.

Isus nam izravno kaže da starog čovjeka svučemo, a da se obučemo u novog čovjeka, onog čovjeka koji će napokon nasljedovati Krista

Vidimo da za sliku razdijeljenosti Isus upotrebljava sliku obitelji: otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kćer protiv matere, i slično. Isus naglašava da do razdjeljivanja dolazi između onih koji ne žele prihvatiti novost njegove poruke i onih koji su prihvatili tu poruku spasenja.

Što nama danas Isus nalaže? Izravno nam kaže da starog čovjeka svučemo, a da se obučemo u novog čovjeka, onog čovjeka koji će napokon nasljedovati Krista, koji će slušati njegov glas, njegove zapovijedi izvršavati i u svoj život uključiti novinu života kojeg Krist nudi. Također nam govori da ako želimo biti njegovi učenici, itekako budemo spremni na razdijeljenosti, na borbe, na kušnje, kako u svojoj nutrini, tako i u društvu. Jer, pavlovski rečeno, koliko je duh voljan ići za Kristom, toliko tijelo zna pokazati dimenziju slabosti i već u sebi vodimo borbu između suobličavanja ovom svijetu i suobličavanja Kristu. Uz tu borbu postoji i ona na društvenoj razini. Koliko god bismo nekada željeli živjeti u idealnom društvu, iznimnih međuljudskih odnosa i prave kršćanske ljubavi, toliko moramo biti svjesni da su neki odlučno prihvatili ljubiti po uzoru na Krista dok drugi nisu.

Danas je Isus Krist uzrok mrmljanja, gunđanja, mnogih svađa, prozivanja i podjela. Svakako, ova borba nije nama koji se smatramo njegovim učenicima poziv na upiranje prstom u drugoga, prozivanje drugoga radi nevjere i odbacivanja Boga, već, naprotiv, prilika da preispitamo sebe, poboljšamo svoj osobni odnos s Bogom te utječemo na vlastito autentičnije svjedočenje vjere. Koliko god Isus govori o podjeli između staroga i novoga, toliko nas ipak poziva da u svojoj kršćanskoj opredijeljenosti razmišljamo da unutar zajednice, između brata i brata, podjele nema niti je smije biti. Tek kad ja prihvatim svakog čovjeka kao svoga brata, kao sestru, kao bližnjega, i ljubim ga onom ljubavlju kojom nas je sve ljubio Krist, moći ću bez puno riječi posvjedočiti da novost zvana Isus Krist donosi pravi mir.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.