Možda se često susrećemo s ljudima koji olako osuđuju drugu osobu. Možda i sami znademo postupiti na takav način. Sjećam se da sam toliko puta znao u svome srcu donijeti sud o nekome, da bih nakon nekoga vremena, kada sam upoznao tu osobu, primijetio da sam pogriješio. Koliko je takvih situacija u našem životu!

Primjećujemo li možda danas da nas evanđelist Ivan u svom evanđelju često vodi kroz male osobne susrete s Isusom. Umjesto da nam daje pregled Isusove službe, nabrajajući područja u koja dolazi i različite vrste iscjeljenja, on nas uvodi u srce Isusova djela i izaziva nas da razmišljamo o tome kako Isus komunicira s ljudima. Sjetimo se izvještaja o Isusu i Nikodemu, Isusu i Samarijanki, a danas su pred nama Isus i slijepac od rođenja. U ovim intimnim trenutcima Ivan nam pokazuje Boga koji djeluje osobno.

Današnje evanđelje započinje vrlo jednostavno. Isus je ugledao slijepca od rođenja. Isus vidi čovjeka. Želio bih da zastanemo i razmislimo o tome koliko je ovo snažno i duboko iskustvo. Isus vidi čovjeka. Nama je možda ponekad teško vidjeti osobu. Vidimo stvari, ali ne i ljude. Vidimo skupocjenu odjeću, skupi sat, ali ne vidimo raspuknute obiteljske odnose, raskinuti brak. Vidimo minđušu u nosu, ali ne vidimo osobu koja je zapostavljena, izgubljena, zlostavljana. Vidimo osmijeh na licu, a ne vidimo bol u srcu. Vidimo stvari, ali ne vidimo čovjeka. I tako onda često znademo donositi iskrivljene zaključke.

Teško nam je vidjeti osobu. U današnjem evanđelju učenici pristupaju na način sličan onome na koji i mi ponekad postupamo. Oni vide problem, ali ne vide osobu. Oni traže razlog zbog čega je taj čovjek slijep, razgovaraju o njemu, ali ne s njim. Oni ga ne vide. Ne razgovaraju s njim, ne diraju ga, ne stavljaju mu obuću na noge, ni kruh u ruke. Ne hvataju ga za ruku i ne vode Isusu.

No, Isus čini nešto drugačije. On vidi čovjeka u potrebi. Isus vidi širu priču toga čovjeka. Priču o stvaranju i obnovi. Isus ne počinje grijehom, već Božjom proslavom. Ne završava kaznom, nego obnovom. Isus uzima njegovu slomljenost i čini nešto novo. To vidimo kada je Isus kleknuo, pljunuo i od blata napravio ljekoviti kal koji je stavio čovjeku na oči. U tome trenutku događa se novo stvaranje, novi početak i novi život.

To stvaranje Isus upotpunjuje svojom žrtvom na križu gdje pokazuje da je spreman umrijeti kako bi obnovio čitavo čovječanstvo. Isus nije došao osuditi svijet, već da svijet spasi. On će uzeti naš grijeh i uništiti ga u svojoj smrti, a zatim će uskrsnuti kako bi stvorio novi život. Takav život stvara i danas za tebe.

Ne zaboravi: Isus vidi čovjeka. Isus vidi tebe. Vidi tvoju sljepoću, tvoju muku i tvoju bol. On te ne gleda prema onome što izvanjski pokazuješ, već prema onome što nosiš u svome srcu. Razumije tvoje potrebe i tvoju slomljenost. Želi te dotaknuti svojim rukama kako bi svojim dodirom stvorio nešto novo. Mnogo je stvari koje možda nosimo u sebi – možda su to slomljeni brakovi, možda je neslaganje u obitelji, možda je riječ o djeci koja su otišla na krivi put, možda je riječ o nesretnim ljubavnim vezama, i svatko bi od nas mogao nabrojati još mnoštvo slomljenosti ili osakaćenosti u svome životu s kojima se suočavamo. Isus sada prolazi pored tebe i ono što je važno: Isus te vidi. Ne boj se dopustiti mu da učini nešto za tebe.

Koliko puta možda i sami gledamo na sebe i druge kroz oči Isusovih učenika? Koliko puta gledamo na sebe i druge kroz svoj grijeh i onda se okrivljujemo i smatramo da sve što doživljavamo biva Božjom kaznom. Vidimo probleme, ali ne vidimo sebe, ne vidimo ljude oko sebe. Često promatramo svijet u crno-bijeloj tehnici, a Bog ga je stvorio u boji.

Zbog toga Isus dolazi danas kako bi nam vratio vid kako bismo svijet mogli vidjeti u boji, da možemo vidjeti osobu, čovjeka kao što je Krist vidio. Pozvani smo imati Kristov pogled. Isus nas na to poziva ukazujući nam da prije nego što osudimo osobu, pogledamo u srce te osobe jer ćemo tako najbolje upoznati drugoga. Prema tome, najbolji način da nekoga upoznamo je srcem, a ne samo osjetilima. To je ujedno ključ spoznaje Boga. To je shvatio ovaj slijepac od rođenja. On je napravio skok vjere i povjerovao u Isusa. Farizeji, koji nisu imali problema vidjeti ga, bili su slijepi da u Isusu vide Boga. Njihov je problem bio nedostatak vjere, a ne nedostatak dokaza. Prihvatimo izazov današnjeg evanđelja i napravimo ovaj skok vjere kako bi Bog i nama otvorio oči da možemo vidjeti njegovu slavu koja se očituje u našem životu i životima ljudi oko nas.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Žigmana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.