Mnogi su odustali od života. I ne trebamo ih zbog toga osuđivati, nego ponajprije razumjeti. Ne opravdati, već razumjeti. Što ih je dovelo do toga? Zašto uopće žele živjeti tako? Ne znamo. Tim više, problem je veći i teži ukoliko osobno poznajemo takve ljude. Ljude kojima su svi krivi i odgovorni, a oni sami za svoj život najmanje.

Očajavati? Ili?

Često navodim primjere istih ljudi od kojih toliko možemo naučiti. Ne znam znate li, ali poznati bečki psihijatar, Viktor Frankl bio je u logoru u Auschwitzu. On je primijetio da su logor preživjeli samo oni koji su imali neki „zašto“ zbog kojeg se isplati živjeti. Kada imam zašto, tada znam i kako, ponavljao je. Zašto uopće navodim njegov primjer? Jer se radi o osobi koja je nakon nekoliko godina provedenih u logoru težila svega 40ak kilograma. Viktoru je u ratu ubijena žena, majka, otac, i mnogi drugi članovi obitelji. Iako je bilo teško, nije se zadržao na očajavanju, već je pronašao snagu u vjeri, ali i u oprostu onima koji su ga mučili.

Ovo nije članak o Viktoru Franklu. Njega navodim samo kao primjer kako bih pokušao ohrabriti svakog onog koji je u tolikoj tami i ne vidi trunku svjetla. Često ne trebamo analizirati uzroke mraka, već je dovoljno upaliti barem malo svjetla – i tada mrak više nije mrak.

Iako je bilo teško, nije se zadržao na očajavanju, već je pronašao snagu u vjeri, ali i u oprostu onima koji su ga mučili.

Isus je na križu bio posve satrven. Ljudi koji su umirali takvom krvničkom smrću proklinjali su sve oko sebe. Isus na križu ne očajava, sigurno nije sretan na križu, sigurno mu nije lijepo, ali on od smrti stvara život. On na križu ne prijeti paklom, nego govori Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.

Često ne trebamo analizirati uzroke mraka, već je dovoljno upaliti barem malo svjetla – i tada mrak više nije mrak.

Sloboda duha

Postoji li nešto mračnije od iskustva koje je on prošao? Čini mi se da olako shvaćamo Isusovu muku na križu. Znamo da je bio na križu, znamo da je patio, ali nikako da promislimo što to zapravo znači. I na križu, naš Gospodin pokazuje svoju slobodu. Slobodno izabire blagoslivljati, a ne proklinjati. Nekoliko trenutaka prije mučenja, sam Gospodin za sebe govori – Sin čovječji predaje se u ruke grešničke. Jeste li zamijetili da pri tome Isus ne govori „predaju me“, nego „predajem se“?

U najcrnjoj noći koja me okružuje i dalje imamo nešto što često zaboravljamo – slobodu. Ta sloboda odnosi se na stav srca, na gledanje stvarnosti oko sebe Isusovim očima.

Nekoliko trenutaka prije mučenja, sam Gospodin za sebe govori – Sin čovječji predaje se u ruke grešničke. Jeste li zamijetili da pri tome Isus ne govori ‘predaju me’, nego ‘predajem se’?

Mislim da je potrebno mnogo malih odustajanja i razočaranja da bi se dogodilo ono veliko razočarenje. Obrazac ponašanja stječe se godinama. Možemo se zadržati u tami, a možemo i potražiti svjetlo. Možemo početi stvarati zdrave obrasce ponašanja, a možemo ostati u tami, pa čak i uživati u njoj jer – tako je lakše.