Jedna od divnih prilika za svećenika je mogućnost služenja na samrtnoj postelji.

Veo između ovog i drugog svijeta je vrlo tanak u tom trenutku, a možete vidjeti toliko toga. Kad kažem da možete “vidjeti” toliko toga, mislim da toliko toga bude otkriveno. U tom trenutku osoba koja umire obično je vrlo ranjiva i otvorena. Njihova svjetovna “fasada” blijedi. Njihova su postignuća i ponos zaboravljeni. Shvaćaju da će sve stvari ovoga svijeta uskoro biti ostavljene.

Često osoba tiho spava. Obitelj je okupljena i nema odgovora dok se obavljaju posljednji obredi. S druge strane, ponekad je proces vrlo svjestan. Više nego jednom su me pozvali da posjetim osobu koja umire i želi vidjeti katoličkog svećenika.

Tako sam jednom otišao do malog stana u ne tako dobrom dijelu grada. Zatekao sam čovjeka u šezdesetima s iscrpljenim izrazom lica kako hvata zrak. Zvao se Rafael.

“Jeste li vi katolički svećenik?”

“Jesam.”

“Krajnje je vrijeme. Zvao sam po cijelom gradu zadnja tri tjedna pokušavajući doći do katoličkog svećenika.”

“Žao mi je. Čini se da ste prilično bolesni.”

“Da. Ja umirem Doktor kaže još samo nekoliko tjedana. Oni mi ne mogu ništa.”

“U čemu je problem?”

“Rak pluća. To je moja krivnja. Nisam mogao prestati pušiti.”

“Uh da. Zašto do sada niste posjetili ili pozvali svećenika?”

“Bio sam u hospiciju i kad sam pitao, poslali su nekog starca u plavoj košulji. To mi je postalo sumnjivo pa sam ga pitao i rekao je da je metodist. Rekao sam mu da želim katoličkog svećenika. Tada je otišao i nekoliko dana kasnije ponovno sam pitao i poslali su neku ženu koja je nosila jednu od onih košulja koje bi svećenici trebali nositi. Znao sam da ona nije katolički svećenik, pa sam joj rekao da izađe i ode mi pronaći katoličkog svećenika.”

„Zašto niste poslali po svog župnika? Kojoj župi pripadate?”

On se nasmije, a zatim počne kašljati. Jako loše je kašljao. Mislim da će iskašljati svoja pluća – ono što je od njih ostalo. Napokon se prestaje smijati-kašljati i kaže: “Oče, nisam bio u crkvi pedeset godina.”

“Zašto onda početi sada?”

“Zato što su mi časne sestre rekle da kad katolik umire treba pozvati svećenika. Jesam li u pravu?”

“Jeste.”

“A ja sam katolik i umirem pa sam pozvao svećenika. Što dalje?”

“Pa, jeste li spremni ispovjediti se i primiti sakrament bolesničkog pomazanja?”

“Je li to isto što i posljednji obredi?”

“Da. Želite li se ispovjediti?”

“To bi moglo potrajati dugo…” ponovno se počinje smijati-kašljati.

“Imam vremena koliko god treba.”

Tako sam počeo slušati njegovu tužnu staru ispovijest o protraćenom životu i tragičnim gubicima. Prvo su suze potekle s njegove strane, a zatim s moje. Dao sam mu odrješenje i obećao da ću ga sutradan pričestiti, a ta pričest bila je jedna od najslađih stvari kojih se sjećam. Bio je kao malo dijete. Imao je vjere. Zapravo nije imao ništa osim vjere.

Tjedan dana kasnije nazvao je njegov njegovatelj i ponovno sam otišao posjetiti Rafaela. Ovaj put je bio u krevetu u zamračenoj sobi. Tamo nije bilo članova obitelji. Razočarao je svoje prijatelje, svoju djecu i razveo se od žene. Bio je sam.

Sjeo sam uz njegov krevet. “Rafaele, tko je trenutno s tobom?”

“Nitko, oče. Nitko, i ja sam kriv. Priznajem.”

Izvadio sam svoju krunicu. “Sjećaš li se ovoga?”

“Naravno. Časne sestre su me naučile moliti krunicu.”

“Eto tko je sada s tobom, Majka Marija.” Dajem mu krunicu. “Uskoro ćeš umrijeti, ali želim da držiš ovu krunicu dok ideš. Ona i tvoj anđeo čuvar dočekat će te s druge strane. Jesi li u redu s tim?”

On šapće: “Naravno da se slažem s tim.”

Hoćeš li da izmolim molitve za prijelaz?

On kima glavom, a ja molim. Odlazi spavati, a nekoliko dana kasnije na njegovom sprovodu njegovi su ljudi iznenađeni kad vide katoličkog svećenika. Nitko nije znao da je Rafael katolik.

Kad sam im rekao kako je Rafael umro, zavladala je potpuna tišina i poštovanje, i na neki čudan način Rafael, koji je u životu bio prilično loš katolik, svojom je smrću blistavo svjedočio Krista Kralja.