„Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… za naše grijehe probodoše njega… njegove nas rane iscijeliše.ˮ

Zagledajmo se u sliku Lica Isusova danas kada ga promatramo raspetog na križu za nas.

Oslobodimo se svih drugih slika i na tren gledajmo samo to Lice koje tako vjerno riše Izaija svojim riječima.

Što vidimo? Patnju ili ljubav? Mogu li se one odvojiti?

Ako dopustimo da to Lice govori našem srcu, otkrit ćemo koliko smo ljubljeni.

U tom Licu koje se odreklo svog božanskog sjaja i ljepote, koje je za nas popljuvano, izranjeno, puno modrica, okrvavljeno, zaplakano, iščitat ćemo i poziv da odgovorimo na toliku ljubav. To se dogodilo sv. Maloj Tereziji. Sama svjedoči da cijeli temelj njezine pobožnosti proizlazi iz motrenja Lica toga Čovjeka boli. Iz susreta s Njim rađa se novi pogled, novo srce. Srce naslućuje bit ljubavi i ne želi se smiriti dok ne bude ispunjeno tom ljubavlju.

Jedina želja postaje ljubiti, uzvratiti ljubav za ljubav, život za život, krv za krv.

Terezija želi postati slična tom Licu, Licu svog Ljubljenoga Zaručnika, biti Njegova vjerna slika. Brišući Njegovo Lice s ljubavlju, poput Veronike, ona ispod iznakaženosti otkriva neizmjernu ljepotu. Dižući tako veo koji ga zastire, na Isusovu licu ona pronalazi i tajnu mapu života, života vječnoga, istinske slave.

Ondje otkriva dragocjenost trpljenja iz ljubavi, plodnost skrovitosti, neznatnosti, samozataje, malenosti, ondje se njezino srce zapaljuje željom za spasenjem duša.

U žaru ljubavi želi utažiti Isusovu žeđ prepoznajući želju Njegova Srca – duše koje će ga ljubiti. Sada zna kako će to učiniti, izlijevajući na duše Isusovu krv koja kaplje s Križa i prihvaćajući i prinoseći svoje boli i patnje. Odgojena već od malena da patnju prihvaća kao nešto neizbježno u ovom progonstvu na zemlji, ona sada shvaća da ljubav čini da trpljenje bude radosno. Potiče i nas da zagrlimo svoju patnju zagledani u Isusovo Lice i Njegov Križ i ponudimo ju s Njim za spas duša.

Isus želi da njihovo spasenje ovisi o jednom uzdahu našeg srca. Koliko otajstvo! Ako jedan uzdah može spasiti jednu dušu, što tek mogu učiniti naše patnje? Ne uskratimo ništa Isusu!, kliče sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica.

Meditaciju je pripremila klauzurna karmelićanka iz Samostana Bezgrešne Kraljice Karmela iz Sarajeva.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.