Sva Terezijina nastojanja počevši od obiteljskog života, a zatim i u Karmelu svodila su se na trud oko ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, no tek nekoliko mjeseci prije svoje smrti ona piše ovako: „Ove mi je godine dragi Bog udijelio milost te sam shvatila što je ljubav; ja sam je, doduše, i prije shvaćala, ali nesavršeno: nisam shvatila svu dubinu ove Isusove riječi: ‚Druga je zapovijed jednaka prvoj: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.‘ Ja sam se osobito trudila da ljubim Boga i ljubeći Njega shvatila sam da se moja ljubav ne smije očitovati samo riječima, jer ‚neće oni koji govore Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego oni koji vrše volju Božju.‘“

Shvativši da je sva volja Božja na najpotpuniji način sadržana u Isusovoj Novoj zapovijedi, nastojala ju je uvijek primjenjivati i pritom je učila iz sitnih zgoda svakodnevnog samostanskog života.

U svojoj je autobiografiji opisala jednu zgodu iz koje je izvukla dragocjenu pouku koju je kasnije sama primjenjivala i drugima preporučivala:

„Kad hoću uvećati u sebi tu ljubav, osobito kad đavao pokušava pred oči moje duše staviti pogreške ove ili one sestre koja mi je manje simpatična, ja se žurim potražiti njezine vrline, njezine dobre želje

Tada kažem u sebi, ako sam je vidjela da je jednom pala, možda je već izvojevala velik broj pobjeda, i da čak i ono što mi se čini pogreškom može vrlo lako, po svojoj nakani, biti djelo kreposti. Nije mi teško uvjeriti se u to jer sam jednoga dana doživjela malo iskustvo koje mi je dokazalo da nikada ne valja osuđivati bližnjega.“

Što se dogodilo? Tijekom jedne rekreacije, tj. u vrijeme u koje su sestre međusobno razgovarale, Tereziji je bilo vrlo dosadno. Primijetila je također da nije jedina, da se i sestra do nje dosađuje.

Uto dođe vratarica i zatraži da jedna sestra pomogne oko nekog posla. Terezija pomisli: „Ako me pošalju kao pratilicu, bit ću vrlo sretna…“ I poglavarica odredi upravo nju ili sestru do nje.

Terezija poče spremati svoj ručni rad, ali namjerice tako sporo da ova druga bude gotova prije. Bila je uvjerena da će joj ugoditi ako je pusti da ode. No, drugi su to protumačili kao lijenost, i prigovarali joj da se htjela izvući od posla…

„Sigurno je cijela zajednica pomislila da sam radila po svojoj naravi, i ja ne bih znala kazati koliko je jedna takva sitnica učinila dobra mojoj duši i kako me učinila popustljivom prema slabostima drugih.

To me ujedno priječi da budem tašta kad se o meni povoljno sudi, jer mislim ovako: Kad se moja mala djela kreposti uzimaju kao nesavršenosti, onda se sasvim isto tako može netko varati uzimajući kao krepost ono što je samo nesavršenost. Tada kažem sa sv. Pavlom:

‚Vrlo mi je malo do toga da me sudi bilo koji ljudski sud. Ja se ni sam ne sudim; onaj koji me sudi, to je Gospodin.‘

I zato, da bi mi taj sud bio povoljan, ili štoviše, da mi uopće ne bi bilo suđeno, hoću da moje misli uvijek budu milosrdne, jer je Isus rekao: Ne sudite, i nećete biti suđeni.“

Često je ono što nas obeshrabruje u našem trudu oko kreposti to što se naši pokušaji krivo tumače pa imamo potrebu objašnjavati što smo zapravo htjeli, što smo mislili, kakve smo plemenite nakane imali… Terezija je, naprotiv, iz takvih situacija izvlačila istinski duhovnu pouku koja ju je vodila u sve veću poniznost i sve veću ljubav i poštovanje prema drugima. Konačna Terezijina definicija savršene ljubavi, ona koju piše nekoliko mjeseci prije smrti glasi ovako:

„Ah!, sada shvaćam da se savršena ljubav sastoji u tome da podnosimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slaboćama, da se uzdižemo najmanjim djelima kreposti koje u njima vidimo.“

Kad drugi naša dobra djela tumače naopako, umjesto da drugima tumačimo svoje nakane, možda bi bilo bolje pripaziti na svoje vlastite sudove. Možda je doista to što drugi čini pravi čin kreposti…

Meditaciju je pripremila klauzurna karmelićanka iz Karmela Majke Božje Bistričke  i bl. Alojzija Stepinca.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i njezinih svetih roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.