Prva Terezijina odluka bila je borba protiv oholosti. Ona je bila jako voljeno i maženo dijete, posebno nakon velikog gubitka smrću majke Zelije, koja je umrla kada je ona imala 4 godine.

Vrlo lako je mogla od malog anđela postati mali vražić, kako sama kaže u povijesti svoga života. Ona svjesno ide u tu borbu. Da bi razveselila Isusa, zaboravljala je samu sebe i nastojala da ni u čemu sebe ne traži.

Zaboravljala je samu sebe ne tražeći priznanja, ne tražeći pohvalu, ne tražeći zasluge za sebe.

U jednom pismu kaže da zasluga nije u tome da se mnogo čini ili daruje, nego da se mnogo prima, mnogo ljubi. Sve što je primila, darivala je za spas duša, ništa nije stavljala u svoju riznicu.

Oholost se može vrlo lako uvući i kada vršimo djela pokore, bivajući herojima bar u vlastitim očima, ako ne i u očima drugih. Mala Terezija zazire od toga. Govoreći o tjelesnoj pokori, rekla je da u tome treba biti vrlo umjeren jer se tu često umiješa narav.

Postanemo ponosni na sebe, a ponekad time uništavamo zdravlje, što nije Božja volja. Ona je pošla u borbu protiv same sebe na duhovnom području preko odricanja, skrivenih sitnih žrtava.

U ovoj neznanoj borbi pronašla je mir i poniznost, gdje narav nema nikakve dobiti. Njezina pokora je bila u poniznom prihvaćanju svega onoga što dođe. Terezija nikada ne izmiče, nikada se ne nameće.

Ljubav je mjerilo njezine pokore.

Iz ljubavi prema Isusu želi sebe zaboraviti pa i kad čini nešto izvana, kada bi mogla biti velika u očima drugih.

Biti krivo optužen, krivo protumačen, krivo shvaćen, neprihvaćen, ne tražimo svoje pravo na dobar glas, nego se sakrijmo u Božju istinu o nama jer mi smo uistinu samo ono što smo u očima dragoga Boga – reći će ona.

Pred Njim nema velikih, svi smo maleni poput djeteta ili male tratinčice koju vidi kada padne na zemlju zbog tereta križa.

Biti vrlo blizu zemlji kako bi Isus kada padne mogao dobiti naše milovanje, naš poljubac i naše rame gdje će se odmoriti od napora. Spustimo se i mi dolje i neka Isusove noge hodaju po nama, ublažimo Mu tvrdu grubu zemlju i upijmo Njegov znoj, Njegovu Krv. Neka Isus bude velik, a mi se umanjujmo.

U povodu dolaska relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Zelije Martin meditaciju je priredila klauzurna karmelićanka iz Karmela sv. Josipa u Đakovačkoj Breznici.