Uvijek sam bila ljubitelj citata. Držim dokument na računalu, mapu u svom notesu i jedva sam se odviknula od komadića papira koji su držali smislene citate u mojoj torbici, na hladnjaku i u mom uredu, piše Sarah Reinhard s portala Catholic Exchange.

Možda zato što sam strastveni čitač i oduvijek sam to bila. Možda je to zbog moći riječi da me potaknu, promijene, utječu na mene. Bez obzira na razlog, kad sam pročitala ovaj citat iz Katekizma (1847.), “Da bismo primili [Božje] milosrđe, moramo priznati svoje pogrješke,” osjetila sam potrebu da ga zabilježim i ponesem sa sobom.

Mnogo toga što razumijem o svojoj katoličkoj vjeri je kroz leću Marije. Čini se da je ona za mene uzor, heroj, vodič, za kojim se osjećam kao da ga tražim cijeli život.

Djevica Marija / Foto: Dario Zürchauer

Moj prvi kontakt s njom bio je sjediti na prepunoj misi za Majčin dan. Još uvijek sam pokušavala shvatiti što je to u misi što me dodirnulo, i bila sam u fazi da misu nazovem ljudskom potrebom za ritualom. Možda je postojao Bog, a možda i nije, ali nije se mogla poreći snaga tog mjesta, ljepota te ceremonije, privlačnost svega toga.

Tog Majčinog dana, tijekom homilije o Mariji kao bezuvjetnoj majci svakoga od nas, osjetila sam da se nešto pomaklo. Iako sam često plakala na misama kojima sam prisustvovao ovo je bilo drugačije. Jecala sam. Šmrcala sam. Bila sam izvan kontrole.

Morala sam napustiti svetište naše malene crkve. Svih 50 ljudi mora da me vidjelo kako odlazim. Sjela sam na stube u predvorju i isprobala sve tehnike koje sam znala da prestanem plakati, ali bezuspješno.

Što nije u redu sa mnom?

Gledajući unatrag, mislim da me Marija dirnula. Ali zašto bi se gnjavila sa mnom? Odgovor je jednostavan: zato što me ljubi, baš kao što ljubi sve nas.

Ako milosrđe zahtijeva da priznam svoje pogrješke, onda me možda ono što je Marija učinila na misi potaknulo u tom smjeru. Trebalo je pogledati dublje od onih mana koje sam nosila kao značke časti. Morala sam se ogoliti, čak i na oštre kritike koje sam imala o sebi. Prije nego što sam mogla stati pred Boga, trebala sam prihvatiti tko sam i što sam bila. Prije nego što sam mogla otvoriti svoje srce milosrđu koje je bilo smješteno u Njegovim rukama, samo čekajući na moje “Da” prvo sam morala otpustiti… svoje uvjerenje i svoj strah i svoj ponos. Morala sam prihvatiti pomoć prije nego što ju je On mogao dati.

Oprost/ Župa Presvetog srca Isusova, Vinišće

Baš poput ovisnika koji se liječi, morala sam priznati da postoji problem, da imam mane koje trebaju Njega.

Tu je Marija ušla u moj život. Moja Majka milosrđa me nježno držala, obrisala mi čelo, šaputala me utješila. Dok sam se borila i jecala, ona je bila tu. Mogu se osvrnuti i vidjeti je kako moli za mene riječima koje je davno upotrijebila: Neka mi bude po riječi tvojoj; (usp. Luka 1,38).

Isusova poruka kroz Božje milosrđe poruka je povjerenja i ljubavi, a to mi treba. Poruka me šokira svojom jednostavnošću: Isuse, uzdam se u tebe.

U našoj maloj župnoj crkvi imamo sliku Božjeg milosrđa u prirodnoj veličini, a preko puta svetišta nalazi se slika Gospe Guadalupske u prirodnoj veličini. Ona me gleda sa zida. Pokušava li mi nešto reći? Marija, Majka milosrđa, upućuje me na Boga Oca Božjeg milosrđa. Isus je Božje milosrđe i Njegova me majka na to upućuje. Ali što to znači?

Gospa od guadalupe / Foto: cathopic

To znači da sam pozvana stvarno vjerovati, dopustiti mu da mi pomogne da nadiđem svoj mentalitet rezultata, iznad moje želje za učinkovitošću, preko moje orijentacije na ishod.

Marija stoji preda mnom, Majka milosrđa, i pokazuje mi prioritete koji su Božji. Božja milost – bilo da se radi o milosti da mu vjerujemo ili samo da držimo Njegovu majku za ruku – prilika je milosti, prilika za rast.

Milost me čeka, čeka moje Da a Marija stoji pokraj mene i drži me za ruku.