Isus se nakon svoga uskrsnuća nimalo nije odijelio od svijeta ni od čovjeka. Uskrsnu zbilju nije odmaknuo od naših dana, ‘odložio’ ju s one strane vremena. Isus je, neposredno po svome uskrsnuću, krenuo ususret ljudima, u običnost njihovih dana. Neki od tih susreta zabilježeni su na stranicama evanđelja, donosi Svjetlo riječi.

Doživjeli su ga kao vrtlara. Kao stranca. Bio im je suputnik. Lomio kruh s njima. Pripravio im žeravicu. Zazvao ih imenom. U njegovoj prisutnosti gorjelo je srce u njima.

Ne bi bilo neprikladno sve to, izrečeno u prošlom vremenu, ponoviti u sadašnjem vremenu: Doživljavamo ga kao jednostavnoga radnika. Zemljoradnika. Kao stranca. Suputnik nam je. Lomi kruh s nama. Pripravlja nam žeravicu. Zaziva nas imenom. U njegovoj prisutnosti srce gori u nama. Ne bi bilo neprikladno jer uskrsnuće je neprolazna zbilja. Zbog toga ga je premalo doživljavati i prije toga prikazivati kao utjehu koju ćemo jednom iskusiti. Kao svojevrsnu naknadu za pretrpljeno. Kao nešto što nam je zajamčeno da ćemo ‘uživati’ ako ćemo… I potom slijedi niz ‘ako’…

Uskrsnućem je prožeta sva zbilja u kojoj živimo. Uskrsnuće je usađeno u svakoga od nas i do nas je da se razraste. Da po nama donosi plod i onaj vremeniti i onaj vječni. Pritom onaj vremeniti pripravlja onaj vječni.

Isusovo je uskrsnuće ugazilo sve dobre putove na zemlji. Po njemu se svi putovi mogu preobraziti u dobrotu. Po tim nam je putovima ići predano i hrabro jer je uskrsnuće u našim srcima, u našim očima. Darovano nam je da bude i po našim rukama. Pozvani smo da ne odmjeravamo kako ćemo i koliko biti Isusovi. Kako će i koliko evanđelje biti mjera naših dana. Naših bića. Unatoč svim našim djelomičnostima upućeni smo neprestano dosizati Isusovu potpunost u nama i među nama.

Jer se uskrsnuće, pošto je grobni kamen dignut, razlilo i vremenom i vječnošću, nije moguće ići za Isusom na odstojanju. Njegov korak i naš je korak, njegov napor i naš napor, njegova ustrajnost i naša ustrajnost. Kako bismo, inače, mogli biti njegovi?

Sve što je manje od zanosa, od potpunoga predanja, premalo je. Evanđelje je obasjalo naše putove, obasjalo i one putove u nama, i one nama teže, pa i jedva prohodne. U evanđeoskom svjetlu sve za što nam se valja izboriti, sve što nam valja izdržati, biva prihvatljivo. Svako se izbjegavanje očituje nedostojnim.

U odnosu na Isusovo uskrsnuće, u odnosu na uskrsli život, postoji samo jedan ‘ako’: Ako ne ljubiš, tko si? Ako ne ljubiš, čiji si? Ako ne ljubiš, koji je smisao tvojih dana? (Da, to je samo jedan ‘ako’…) I što znači očuvati sebe, svoj život, dok oko tebe stradava smisao, stradava nedužnost. Stradava ono najbolje od vremena i ljudskosti, ono djetinje, dok i čovjek i Bog vape za tvojom ljubavlju? Zbog tebe i zbog svakoga. Taj vapaj neće prestati sve dok tvoj ‘da’ ne bude potpun. Dok tvoj ‘da’ ne nadjača sve druge tvoje razloge i odluke. Jer ljubav je srce svakog istinskog uskrsnuća.