U svetoj misi redovito nakon pretvorbe ispovjedimo tajnu/otajstvo naše vjere: tvoju smrt naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Ta kratka formula upućuje nas da nasljedovanje Krista uključuje i križ, svakako najteži dio kršćanskog života. Samim time pobožnost križnog puta u središte kršćanskog života stavlja najteži dio nasljedovanja Krista, a to je razumjeti i prihvatiti križ.

Kod svakoga je prvotna reakcija na spominjanje muke, boli, tjeskobe, nemira, nemoći i sl. odbacivanje i neprihvaćanje, i to je sasvim normalno, ali, nažalost, sve to prati nas u različitim oblicima u životu. Križni put na tom tragu potiče na razmatranje i pounutrašnjenje te teške stvarnosti. Svaka postaja može dotaknuti koji dio našeg trpljenja, potaknuti na kristovski pristup muci i teškoći svakodnevice. Božja riječ, zapisana i izrečena, postaje tada nešto konkretno, nešto s čime se poistovjećujem i nešto što preobražava moju bol, moj križ u nešto novo.

Bol i patnja ne nestaju, ali dolazi do izražaja paradoks križa, sredstvo muke postaje sredstvo spasenja, moja bol i moja muka postaju dio moje preobrazbe.

Sablazan križa postaje izvor života – drvo muke postaje drvo života.

Nastanak pobožnosti križnog puta

Pobožnost križnog puta nastala je u 12. i 13. stoljeću, u vrijeme križarskih ratova. Naime, u isto vrijeme unutar teološkog diskursa, pod utjecajem franjevačke teološke škole, dolazi do pomaka u pogledu na Kristovo čovještvo. Stoljećima je zbog očuvanja Kristova božanstva od različitih hereza u središtu teološkog promišljanja dominiralo njegovo božanstvo. U vremenu križarskih ratova sva mjesta povezana s Isusovim zemaljskim životom našla su se pod kršćanskom vlašću te se time formirala i pobožnost koja je pratila mjesta Kristove patnje u Jeruzalemu. Današnja Via dolorosa iz tog je vremena.

Razmatranje Kristove patnje i franjevački teološki diskurs prema ponovnu „otkrivanju“ njegova čovještva učinili su tu pobožnost vrlo popularnom među zapadnim kršćanima u srednjem vijeku te se ona u kratku vremenu, tijekom 13. i 14. stoljeća, proširila po cijeloj zapadnoj Europi. Uz mnoge gradove počele su nicati na brježuljcima tzv. kalvarije, s ciljem poticanja i njegovanja te pobožnosti.

U vrijeme katoličke obnove u 17. i 18. stoljeću ponovno se obnavlja ta pobožnost, zahvaljujući franjevcima i isusovcima, te se grade nove kalvarije i slikovni prikazi križnog puta u crkvama.

Tragovi u Hrvatskoj i BiH

Najstarije slikovne prikaze križnog puta nalazimo u franjevačkim crkvama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće.

Također u nekim hrvatskim gradovima uz obalu i na kontinentu, kao, npr., u Rijeci ili Požegi, mogu se naći ostatci kalvarija s postajama križnog puta. U Rijeci je očuvan put i nekoliko kapela križnog puta koji su u 17. stoljeću uredili isusovci, dok je u Požegi obnovljena kalvarija koju su u 18. stoljeću uredili franjevci.

Broj postaja i način moljenja

Tijekom srednjeg vijeka, pa sve do početka 18. stoljeća broj postaja križnog puta je varirao, ovisno o različitim tradicijama i prostorno-povijesnim uvjetovanostima. Uglavnom se radilo o varijacijama od sedam do četrnaest postaja. U 18. stoljeću franjevački propovjednik i velik poticatelj te pobožnosti sv. Leonardo Portomauricijski proširio je do danas uobičajenu prasku od četrnaest postaja.

Cilj je svakog teksta križnog puta razmatranje muke prema postavljenim postajama i molitveno-duhovna izgradnja vjernika koji moli.

Što nas križni put uči i je li to prigoda da svoju muku pretvorimo u radost?

To pitanje pred svakoga od nas stavlja izazov koji je imperativ kršćanskog života, a to je put svetosti.

Križni put uči nas da bez križa nema posvećenja, pa ni Uskrsa.

Sam je paradoks križa u tome da ono što je sredstvo teške i sramotne muke može postati put svetosti, koji na kraju prerasta u radost.

To je dugotrajan, cjeloživotni proces, koji nazivamo obraćenje, gdje patnja i bol postaju dio mistike kršćanskog života, koja vodi prema radosti uskrsa – stvarnosti koja nam je obećana.

Ta pobožnost potiče sva čovjekova osjetila, jer na patnju i bol čovjek uvijek reagira, osobito kada i sam trpi. Ako patnju ne počinjemo prihvaćati i nositi kao Krist, ona postaje prokletstvo i izvor novih zala za nas i mnoge oko nas.

No, ako ta pobožnost potakne naše osjete, koji zatim prelaze u sferu duhovnoga, ulazimo u prostor kršćanske mistike, koja nas onda vodi prema obnovi Božje slike u nama.

Ulazimo u prostor duhovne i duševne preobrazbe, koja pročišćava čovjeka i obnavlja njegovu bogolikost. Postajemo osvijetljeni božanskim te i sami bogonosci, misionari svojeg vremena i u svojem životnom prostoru. Božja blizina postaje naša svakodnevica, a mi nositelji blaženstva svijetu i čovjeku.

Najvažniji detalj u molitvi križnog puta

U biti, najvažnije je kod križnog puta razmatranje određenog dijela Kristove muke kod svake postaje. Vjerujem da svatko tko moli križni put nalazi neki detalj, u bilo kojoj od postaja ili u tekstu koji razmatra uz postaju, koji dotiče muku njegove svakodnevice.

Uglavnom su to detalji osobne naravi, koje molitelj sam prepoznaje u toj pobožnosti.

Međutim, svakako je ključan „detalj“ koji se provlači kroza sve postaje – križ, koji u svakoj postaji ima određenu težinu u odnosu na patnju koju Krist podnosi; primjerice, osuda, padovi, težina, bol, izrugivanje, majčinska žalost i bol i sl.

Križni put je put razumijevanja Isusove patnje te naših patnja kao lijeka

Križni put najizvrsnija je pobožnost zbog svoje jednostavnosti, ali i duhovno-teološke utemeljenosti, po kojoj svaki vjernik može razumjeti smisao Isusove patnje, do mjere suobličavanja vlastite patnje njegovoj. Kristov primjer, kršćanska duhovna tradicija i praksa, životi svetaca, nauk Crkve, naposljetku, i katolička teologija pokazuju da patnja postaje lijek kada dobiva svoju kristološku dimenziju.

Ponovno se nalazimo kod jednog paradoksa kršćanske vjere, koji pokazuje da vjernik, ako pristupa patnji na Kristov način, može otrov zla i patnje okrenuti u lijek.

Otajstvo je križa primjer kako prokletstvo smrti postaje izvor života.

Patnja po sebi nije dobra, ne smijemo upasti u površno i materijalističko idealiziranje patnje, siromaštva i bolesti, jer oni po sebi nisu dobri. Krivim pristupom tim stvarnostima možemo zastraniti na mnogim područjima vjere.

Nažalost, ta zla dio su svakodnevice, od kojih ne možemo pobjeći, ali ih možemo preobraziti na Kristov način i učiniti lijekom za sebe i za mnoge.

Kristova žrtva, koju prati patnja, obnavlja se svakodnevno u euharistiji, i ako je ona izvor i vrhunac našeg života, onda po pričesti Krist postaje dio nas i mi dio njega. Naša i njegova patnja tako postaje jedno, a žalac zla otupljuje i nestaje, otvarajući prostor ljekovitosti, odnosno životu.

Živimo u brzom, bučnom i izazovnom vremenu

Pred vrlo teškim i perfidnim izazovima i mi vjernici postali smo naviknuti na „brze“ duhovne lijekove. Brzina ovog vremena ne dopušta nam da vidimo niti da uočimo izazov, dok nam buka otupljuje osjetila za slušanje i gledanje.

U toj brzini tražimo instantne lijekove za naše probleme, pa čak i na duhovnoj razini, što je savršen teren za duhovnost new agea, upakiranu u kvazikršćanske oblike. Samim time više se ne možemo nositi s banalnim problemima, a kamoli s teškom patnjom.

Stoga otkrijmo jednu zaboravljenu krjepost, koju upravo pobožnost križnog puta stavlja pred nas kao izazov – pronađimo i obnovimo krjepost strpljivosti! Brzini i buci suvremenosti suprotstavimo strpljivost i tako ćemo znati očuvati mir i radost!

Strpljivost kao takva obnavlja u nama svijest i vjeru da se naši životi, bez obzira na svo zlo vremena, nalaze u ruci Božjoj i da se on brine za nas, kako nam je i obećao. Ta krjepost obnavlja molitvu, podiže vjerski život, duhovno nas oblikuje prema Kristovoj mjeri, uči opraštanju, poniznosti i uvodi u mir i radost, a što može dati samo Bog.

Svatko treba biti Šimun Cirenac poput misionara

Misije ad gentes najljepši su i najevanđeoskiji način življenja i svjedočenja vjere. Taj  je poziv uistinu najkonkretniji primjer onoga što je Krist ostavio svojim apostolima, a oni Crkvi – naviještati evanđelje svim narodima. Zato simbolika misionarskog križa vrlo brzo postaje stvarnost, koja više nije simbolika, nego jasan i živ znak nasljedovanja Krista u prostoru i vremenu, gdje je misionar, daleko od sigurnosti poznata okruženja, usmjeren samo na Boga, i to vrlo često svjedoči cijenom vlastitog života.

Svjedočanstvo vjere prvih kršćana danas najviše ostaje vidljivo upravo u misijskom pozivu i odazivu pojedinca na taj poziv.

To je poziv koji u sebi u samom početku sadrži realnu mogućnost mučeništva, a vrlo često je patnja njegov neizostavni dio.

S druge strane, svatko od nas mora gajiti ili otkrivati Cirenca u sebi, jer poslani smo pomoći bližnjemu koji pati. Dapače, svaki je vjernik izazvan da i po stvarnosti Šimuna Cirenca pomogne drugomu u nošenju njegove svakodnevice.

Misionari i misionarke pak odlaze u zemlje gdje su rat, glad, siromaštvo, bolesti, epidemije, progoni, različiti oblici diskriminacija i nepravda svakodnevica života mnogih. Počesto ne mogu promijeniti sustav, ali mogu ublažiti patnju, ponijeti tuđu patnju i tako približiti patnicima Krista, koji pati u svakome od njih.

Kako pomoći osobi kojoj je vjera na kušnji i odmaknula se od Crkve?

Konkretna recepta nema. Kušnja i sumnja, kao i patnja i muka, uvijek su izazov za obnovu vjere i duhovni rast. Kušnja u vjeri također je određena patnja, ponekada i muka, koja pritišće osobu koja je kušana. Od nas se traži strpljivost i molitva za takvu osobu, kao i što autentičnije življenje svojega vjerničkog poziva. Pritom treba pripaziti da ne zapadnemo u naučenu šablonu, koja će osobu u kušnji prije odbiti nego vratiti natrag u Crkvu.

U kušnji se traži realnost i razboritost, osobito krjepost razuma ili razboritosti.

Ona svakomu tko je u kušnji pokazuje da je Crkva više od institucije. Ističem razumnost ili razboritost, kao dar Duha Svetoga, jer takva situacija traži isključivo zrelu i osobnu odluku osobe u kušnji.

Pritom nam se kao uzor pokazuje Isusov primjer kušnje u pustinji. Bio je sam i sam se suočio s kušnjom, ali Đavla je uvijek raskrinkao riječima iz Svetog pisma.

Vjersko sazrijevanje i rast u vjeri ne mogu proći bez kušnje. Svi imamo svoj Getsemani i u njemu smo sami. Svaka patetika ili šablonski pristup kontraproduktivni su.

Zrela vjera iskazuje se u kušnji, a odgovore na tražena pitanja, muke i probleme Krist je povjerio svojoj Crkvi, koja je veliko lječilište za svakoga tko ga treba. Sintagma Krist da, Crkva ne najgora je varka, jer lijekovi za kušnju nalaze se ondje gdje ih je Isus pohranio – u Crkvi.