Dobro je s vremena na vrijeme zastati i promišljati o svome životu.

Podrazumijevat će to sabiranje i svojevrsno povlačenje u osamu ili na neki način „u pustinju“. To i biva motiv evanđeoskog ulomka kojim Katolička Crkva započinje vrijeme korizmenog hoda. Evanđelje tako prikazuje Isusa kao onoga koji vođen Duhom Božjim biva upućen da pođe u pustinju.

Neobično je tako zamišljati djelovanje Duha Svetoga.

Brojni su vjernici tako ostali zbunjeni pročitavši u evanđelju da Duh Isusa vodi u pustinju i to, ni više ni manje, nego da bude kušan.

Duha se tako nikada ne zamišlja. Možda nečiste duhove da, ali Duha koji je od Boga uistinu teško. Zbunjenosti tako doista raste do neslućenih razmjera. Ona biva još snažnija kad si čovjek posvijesti činjenicu da biblijski tekst događaj smješta u pustinju.

Mjesto gdje, ruku na srce, nitko ne bi očekivao neke velike probleme, odnosno kušnje. No, je li to uistinu tako? Svatko tko je iskusio malo više života reći će da pustinja i nije tako ugodno mjesto.

Simbolizira ona mjesta u kojima čovjek biva ostavljen sam i prepušten sebi i svojim mislima. Nije to svakome lako. Osobito u kulturi XXI. st gdje čovjek nije naučio biti sam.

3 korizmene pouke/ ilustracija/ Foto: Canva

Mnogima boravak na osamljenom mjestu predstavlja istinski problem.

Ljudi tada brzo potraže neku zabavu i razonodu. Uviđa se tako da pustinja nije baš tako ugodno mjesto jer potiče poniranje u samoga sebe i reflektiranje nad svojim iskustvima života. A ona često nisu baš tako ugodna te je katkad bolno po njima prebirati.

Jer moguće je da neke rane još uvijek nisu zacijeljene te je čovjeku uistinu teško po njima iznova kopati.

Zašto bi to na koncu i činio? No, korizma kaže suprotno.

Ona poziva čovjeka da stane i pogleda u dubinu samoga sebe i svoju ranjivost.

Želi da čovjek stvori prostor u kojemu će istinski pogledati u dubinu svoje duše. I to ne da bi se uplašio ili jadikovao nad samim sobom, nego kako bi stvorio jednu zrelu i realniju sliku o samome sebi te se takav kakav jest usmjerio prema Bogu.

To je, čini se, smisao korizmenog vremena koje se svake godine daruje vjernicima. No, od čega početi?

Kako stvoriti realnu sliku o sebi?

Na koji način promišljati o sebi bez da čovjek ostane nakon toga ojađen i razočaran spoznajom o samome sebi i svojim ranjivostima? I tu evanđelje daruje neke smjernice.

3 korizmene pouke/ Stope / Foto: Canva

Prvi korak u promišljanju o samome sebi jest preispitivanje sebe i svojeg odnosa prema materijalnim stvarima.

Tako biva i u Isusovu životu. Prvo pitanje koje mu đavao postavlja te ga suočava s njime samim jest pitanje njegove navezanosti na materijalna dobra. Od kamena stvoriti kruh nije jednostavno, no đavao bi time htio obdariti Isusa.

Velika je to napast, a osobito ako si čitatelj osvijesti činjenicu da je Isus onaj koji već 40 dana posti te ništa ne jede. Djeca bi u šali rekla – onome koji 40 dana umire od gladi nije dobro postaviti krivo pitanje, a osobito: „Gospodine, jeste li gladni?“ Iz tog razloga je prva kušnja pred koju biva stavljen Isus uistinu groteskna.

Naime, kako ne poželjeti da kamen postane kruh nakon 40 dana bez hrane? No, Isus ne razmišlja tako.

Zna da je puno važnije od zadovoljenja sebe i svojih materijalnih potreba biti zadovoljan na duhovnom planu.

Zna da čovjeka materijalno, koliko god njime obilovao, ne može do kraja ispuniti. Bez života duha sva materija ovoga svijeta opet bi ga ostavila praznim i nezadovoljnim.

Uči to čovjeka svaki odlazak na kulturne manifestacije, a jednako tako i odlazak u Crkvu. Ne odlazi on tamo da zadovolji potrebe svoje utrobe, nego da ispuni svoju dušu te time bude istinski zadovoljno biće.

Drugi test pred koji đavao stavlja Isusa jest napast kušanja Boga i dokazivanje njegove svemoći.

Nudi mu da provjeri ima li Boga ili nema? To bi, prema riječima đavla, potvrdio sam Bog slanjem svojih anđela nakon što bi se ovaj bacio s vrha Hrama. Ni na takvu banalnost Isus ne nasjeda jer on zna da Bog postoji. Sam živi svijest svoje povezanosti s Bogom Ocem te mu neki dodatni dokazi za to nisu potrebni.

Neki će reći da tu Krist i nema neki veliki problem jer ga u tome trenutku promatraju na odveć duhovan način, ne vodeći računa o tome da u tome trenutku biva kušan kao čovjek te da sve što čovjeka muči u tom trenutku sigurno muči i njega. Inače se i sama muka, patnja i bolovi koje će osjećati na križu mogu shvatiti tek kao privid te time umanjiti njezina preobražajna snaga za život vjernika.

Isus, dakle, biva stavljen kao i svaki čovjek pred realnost napasti da iskuša samoga Boga.

Nije pokleknuo. A današnji čovjek? Kao da u trenutcima vlastite nemoći i udaraca života prečesto želi iskušati Boga ne bi li se on pokazao na jasniji način u njegovu životu. A kako to čini?

Često izlažući se pogibeljima koje mu nisu potrebne, ali on u njih ulazi ne bi li se uvjerio da će ga Bog ako postoji iz njih spasiti. Brojni su tako kušajući Boga jednostavno narušili svoje zdravlje i brzo skončali svoj život. Jer koliko god nekome bilo teško u životu, ne bi mu trebalo biti dopušteno da Boga iskušava svojim krivim životnim odlukama kako bi time isprovocirao neku moguću Božju reakciju. Suludo, no mnogi su se u tome okušali na svoju štetu.

3 korizmene pouke/ Bogatstvo / Foto: Canva

Posljednja kušnja slična je prvoj, a tiče se iznova odnosa prema materijalnim dobrima.

Za samo jedan naklon Isus bi zadobio sva kraljevstva svijeta. Prijedlog je uistinu groteskan jer svatko tko pred čovjeka Duha Božjega stavlja materijalnost kao vrhunski zakon zna da puca u prazno.

Čovjek koji je Duhom orijentiran na onostrano nema previše vremena promišljati o vremenitom i prolaznom.

Jer svoj je život odavno usmjerio prema nebu i životu u Bogu.

Zastati nam je stoga u vremenu korizme te pred sebe staviti isti test koji biva stavljen pred Isusa.

Ne da bi se sebe ojadilo te utonulo u mrak nezadovoljstva, nego da bi se steklo jednu realniju sliku o sebi, a shodno tome i snašlo snage za možebitno potrebnim korekcijama na životnome putu.