Pa, ona ne može opet u školu! Izluđuje me način na koji se ona stalno razbolijeva!”

“Zašto sam uvijek ja taj koji brine o toj djeci?”

“Taj dječak je lijen! On ovdje nikad ništa ne pomaže!”

Ovo je nekoliko primjera stvari koje roditelji često govore u prisutnosti svoje djece, zanemarujući činjenicu da njihova djeca slušaju i da na njih te riječi utječu, javlja Aleteia.

Vaše dijete razumije bolje nego što mislite

Takve pritužbe, koje obično znače da se roditelji osjećaju bespomoćno ili utučeno, bile bi nezamislive kada bi se govorile o odraslim prijateljima, suradnicima ili gostima u njihovoj prisutnosti. Ako bismo se žalili na nekoga dok je on bio prisutan i pritom ga potpuno ignorirali, ta bi se osoba jako uvrijedila, jer se takvo ponašanje smatra nepristojnim.

Isto bi se dogodilo i kada bi verbalizirali negativne komentare o svom supružniku. “Proveo sam toliko vremena kuhajući, a on neće ništa jesti.” “Reci mu da se presvuče, jer u toj odjeći izgleda kao klaun.”

Kada su djeca u pitanju, roditelji ne poštuju uvijek iste granice. Kao da ne shvaćaju u potpunosti da je dijete ljudsko biće koje vidi i čuje, ili da ga duboko pogađa ono što roditelji govore i kako se izražavaju.

Za razliku od odraslih, djeca nemaju razvijene alate za ignoriranje omalovažavajućih primjedbi i ne misle: “Ta osoba je samo bezobrazna.” Naprotiv, ono što roditelji govore o djeci u njihovoj prisutnosti lako se prilijepi njihovoj psihi i daje lažne informacije o tome tko su zapravo.

Roditelji kao da ne shvaćaju u potpunosti da je dijete ljudsko biće koje vidi i čuje, ili da ga duboko pogađa ono što roditelji govore i kako se izražavaju.

Utjecaj na djecu

Kada djeca stalno slušaju kako se roditelji žale na njih, o sebi razmišljaju kao o nepodnošljivom teretu za svoje roditelje.

Ono što roditelji govore o djeci u njihovoj prisutnosti lako se prilijepi njihovoj psihi i daje lažne informacije o tome tko su zapravo.

Djeca koja vide da su izvor patnje roditeljima ne prestaju voljeti svoje roditelje, ali prestaju voljeti sebe. Počinju vjerovati da su manjkavi i nedostojni ljubavi. Također uče da se moraju jako truditi kako bi zadovoljili svoje roditelje, te da je roditeljska ljubav nestabilna i krhka.

Omalovažavajući komentari roditelja narušavaju dječje samopouzdanje, ostavljajući im psihičku bol povezanu s nezadovoljenom potrebom za poštovanjem i ljubavlju. Ponašanje njihovih roditelja također uspostavlja obrazac koji utječe na to kako očekuju da se drugi ljudi ponašaju prema njima.

Djeca koja vide da su izvor patnje roditeljima ne prestaju voljeti svoje roditelje, ali prestaju voljeti sebe.

Naposljetku, možda neće shvatiti kada se netko ponaša uvredljivo prema njima ili se obraća njima bez poštovanja.

Zato čak i kada nam zbog djece dođe da uzdišemo i stenjemo, bolje je suzdržati se i izbaciti frustraciju negdje drugdje – dalje od njih. U tim trenucima možemo potražiti drugu odraslu osobu s kojom možemo iskaliti svoj umor i frustraciju – daleko od djeteta.

Također je važno osigurati da imamo podršku koja nam je potrebna kako se ne bismo doveli do stanja preopterećenosti i izgaranja. Na taj način možemo razmišljati o tome što naša djeca osjećaju i trebaju. A ono što djeci prije svega treba je sigurnost i znanje da ih poštujemo i volimo, bez obzira na sve.