"Dobio sam potvrdan odgovor i tako sam ga ispovjedio. Poslije se umirio, primio je i bolesničko pomazanje. Od toga su čovjeka svi već dignuli ruke, pa čak i ja. Ali Bog nije, jer on nikada nikoga ne otpisuje", piše župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu vlč. Tomislav Šagud na svojim društvenim mrežama. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
Jednom sam prilikom bio pozvan na bolesničko pomazanje u starački dom. Nažalost, ljudi često zovu svećenika kada je duša već u nosu, kada osoba više nije pri svijesti i ne može se ispovjediti niti sudjelovati u obredu. Tako je bilo i ovdje: gospodin je bio odsutan, oči su mu bile čvrsto zatvorene, čulo se tek povremeno mrmljanje. Cijela me situacija pomalo ljutila jer sam mislio da uzalud trošim svoje vrijeme.
Uhvatio sam ga za dlan i rekao: “Ako me čujete, stisnite ruku.” Tad mi je stisnuo ruku.
Reda radi, započeo sam ispovijed znakom križa, ali nisam primijetio da postoji ikakva mogućnost komunikacije, pa sam rekao: “U redu, idemo dalje na bolesničko pomazanje.” No tada je čovjek počeo negodovati, ispuštati glasne zvukove i lupati po ogradi kreveta (ruke i noge bile su mu zavezane). To me začudilo. Pitao sam ga: “Gospodine, čujete li vi mene?” a on se nato smirio. Uhvatio sam ga za dlan i rekao: “Ako me čujete, stisnite ruku.” Tad mi je stisnuo ruku. “Ovako ćemo: ja ću polako nabrajati grijehe, a vi ćete stisnuti moju ruku ako ste koji počinili. Ako me razumijete, sada mi stisnite ruku.”
Tad mi je stisnuo ruku.
Ali Bog nije, jer on nikada nikoga ne otpisuje.
Dobio sam potvrdan odgovor i tako sam ga ispovjedio. Poslije se umirio, primio je i bolesničko pomazanje. Od toga su čovjeka svi već dignuli ruke, pa čak i ja. Ali Bog nije, jer on nikada nikoga ne otpisuje.