Na više mjesta u evanđeljima čitamo o tome kako Isus voli iznenaditi – gotovo šokirati – svoje slušatelje. Dok oni vide i misle jedno, Isus učini ili kaže potpuno suprotno. Često su i sami apostoli bili zbunjeni Isusovim reakcijama i govorom. Nije li ga sam prvak apostolskog zbora, Petar, odgovarao od njegova puta kad je Isus govorio kako Sin Čovječji treba biti mučen i ubijen?

Sveti Luka u središte današnjeg evanđeoskog ulomka stavlja jeruzalemski Hram. Hram je to što ga je dao izgraditi kralj Salomon. Izgradnja je trajala sedam godina, a na njemu je radilo 120.000 ljudi. Nakon burne prošlosti ovoga Hrama i dobrim dijelom njegova uništenja, Herod Veliki na istome je mjestu podigao novi hram. Hram je bio mjesto molitve, ali još više mjesto ponosa, te političko središte židovskoga naroda. Tu su Židovi najviše prepoznavali snagu i moć svoga naroda i sebe kao pojedinaca. A onda dođe Isus, te onima koji su se divili Hramu i njegovu kamenju kaže: Dobro pogledajte, jer od toga što vidite neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen! I ne samo to, nego govori i o drugim strahotama koje će zadesiti pojedince (osobito njegove učenike) i čitav narod. Zar je onda čudo da su neki odustali i da nisu išli za njim? Današnji čovjek bira bolji (lakši) put, to je počesto put divljenja. 

Jedino Bog može dati i daje vrijednost, prije svega čovjeku, a onda i svemu drugome

Divimo se pojedincima – njihovu uspjehu, umjetničkim djelima; zatim zgradama, automobilima, predmetima i slično. Tako često zaboravljamo kako je sve to, počevši od nas samih, prolazno. Jedino Bog može dati i daje vrijednost, prije svega čovjeku, a onda i svemu drugome. Svoj život pozvani smo izgrađivati s Bogom i u Bogu.

Veli prorok Malahija u današnjem prvom čitanju: „A vama koji se imena moga bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama“ (Mal 3, 20a). U ovoj kratkoj rečenici sadržano je jako puno. Bojati se imena Gospodnjega, znači poštivati ga, častiti ga, diviti mu se. Dar duha Svetoga – strah Božji, dar je koji nam omogućuje da Boga poštujemo, da mu se divimo, da ništa i nikoga ne stavljamo ispred njega. Onima koji Boga poštuju sunce će pravde ogranuti. Jedino je Bog pravedan. A čovjek je pravedan samo ako Bogu prepušta sve.

„Božji pravednik“ neće težiti za tim da svojom snagom i doumljivanjem istjera pravdu na vidjelo, nego će to prepustiti Bogu. Isus veli svojim učenicima: kada vas budu progonili i protiv vas govorili, „nemojte unaprijed smišljati obranu! Tà ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik“ (Lk 21,14b-15). Mnogi od nas će se ipak prije pouzdati u vlastite sposobnosti ili sposobnosti drugih da nas obrane, negoli prepustiti to Gospodinu. A upravo nam Isus danas govori:  »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen« (Lk, 12,6). Što nam onda preostaje? Zar ne pouzdati se u Gospodina do kraja? Jer kako reče prorok Malahija, ne samo da će nam sunce pravde ogranuti, nego sunce sa zdravljem u zrakama.

Između divljenja materijalnim stvarima, pa i osobama, divimo se Gospodinu i u njega se pouzdajmo.

Znamo dobro da je bolest u Starom zavjetu, nažalost, shvaćana kao Božja kazna, pa čak i u Isusovo vrijeme. To znači da je zdravlje znak osobitog Božjeg blagoslova i blizine. Dug život, povezan je sa zdravljem, znak je, po starozavjetnom shvaćanju, posebnog Božjeg blagoslova. To je Božja logika koju iznova trebamo otkrivati. Pustiti da sve propadne (po)radi Gospodina, da bismo primili potpuni blagoslov i zaštitu. Isus u Evanđelju veli: ni vlas vam s glave neće propasti (usp. Lk 21,19). Čudno je to, i baš zato je teško biti ustrajan. Ali jedino postojanost rađa spasenjem. Tim riječima završava današnje Evanđelje: svojom ćete se postojanošću spasiti. Dakle, između divljenja materijalnim stvarima, pa i osobama, divimo se Gospodinu i u njega se pouzdajmo.

Upravo nas blizina kraja još jedne liturgijske godine podsjeća na našu prolaznost, kao i na prolaznost svega što nas okružuje. Ujedno, to je prilika da u sebi iznova obnovimo istinu da s Bogom sve počinje i sve završava, jer jedino je on vječni, neprolazni Bog. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.