Nedavno smo proslavili svetkovinu Velike Gospe, Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. U toj smo svetkovini proslavili i našu budućnost jer Bog želi da svi ljudi, poput Marije na nebo uznesene, budu u vječnom zajedništvu s njime. To je smisao i cilj našeg postojanja. Može nam se, međutim, dogoditi da gledajući u taj konačni cilj i diveći se Gospi koja ga je u potpunosti dostigla, zaboravimo na sve ono što je ona učinila prije toga, trud i žrtvu koju je uložila da ispuni Božji plan – a to trebamo činiti i mi, svatko od nas na svom mjestu. Marija je najljepši i najbolji primjer povjerenja, vjere u Boga. Njezin je životni put bio u znaku predanosti Bogu, otvorenosti Bogu i njegovoj volji, pa i onda kad mnogo toga nije razumjela.

Pojedinci smatraju da njihova ljudska nemarnost ili mlakost ne može utjecati na njihovo spasenje. Istovremeno su uvjerenja da oni drugi, što god učinili, nemaju šanse jer ne pripadaju Bogu na isti način.

Eto, znamo koji je cilj našeg postojanja: postići zajedništvo u vječnosti s Bogom koje je u punini postigla Marija, na nebo uznesena. Ali sada dolazi pitanje: Kako to postići?

Jednog dana netko je Isusa upitao: Kako se postiže vječni život, nebo…? Koliko je onih koji to uspiju postići? Isus i njemu i nama odgovara da do tog cilja ne možemo doći živeći ovako kako živimo. To nije put koji tamo vodi. „Uska su vrata“ kroz koja trebamo proći. I malo je – otvoreno kaže Isus – onih koji to uspijevaju.

Te se Isusove riječi odnose na pojedince koji misle da je za spasenje presudno to što su se rodili kao dio katoličkog naroda, što su upisani u crkvene knjige krštenih, pričešćenih, krizmanih, vjenčanih… Misle da spasenje automatski nasljeđuju samim rođenjem te da ništa posebno ne trebaju činiti da ga postignu, a isto tako misle da ga ne mogu lako izgubiti. Eventualno, nekim teškim grijehom i prekršajem protiv Boga, ali misle kako takav grijeh nije baš lako počiniti. Zato smatraju da njihova ljudska nemarnost ili mlakost ne može utjecati na njihovo spasenje. Istovremeno su uvjerenja da oni drugi, što god učinili, nemaju šanse jer ne pripadaju Bogu na isti način.

Dobri i milosrdni Bog, međutim, nije nigdje objavio ljudima da se u život vječni ulazi tek tako…

Naime, nama se kršćanima može dogoditi da krivo razmišljamo kako se ne treba boriti za spasenje i vječni život, jer se to događa samo po sebi, da je dovoljno baviti se svojim svakodnevnim aktivnostima, biti na neki način ‘dobar čovjek’, te onda spasenje dolazi samo po sebi, kao kruna naravnog života, ne tražeći osobiti vjernički napor.

Dobri i milosrdni Bog, međutim, nije nigdje objavio ljudima da se u život vječni ulazi tek tako… Evo, Isus nam otvoreno i potpuno iskreno kaže: Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći… Ove riječi treba shvatiti u svoj njihovoj ozbiljnosti. One pozivaju nas vjernike da ne živimo samo nekim naravnim ljudskim životom, nego da živimo svjesno, trudimo se i borimo za život vječni.

Stari bi mornari, kad bi se našli usred oluje i kad se odlučivalo o životu i smrti, izbacili iz brodice sve ono što nije bilo najnužnije i najvažnije. To isto od nas traži „plovidba prema nebu“

Borite se da uđete na uska vrata, kaže nam Isus – ne kroz široka vrata.

Proći kroz „uska vrata“ puno je teže nego proći kroz „široka vrata“, i zahtijeva napor i požrtvovnost, upornost i ustrajnost. Osim toga, da bi prošao kroz „uski prolaz“, ne možeš na sebi nositi sve i svašta, dapače, mudro je i pametno odbaciti ono što je suvišno, što nas opterećuje i koči. Stari bi mornari, kad bi se našli usred oluje i kad se odlučivalo o životu i smrti, izbacili iz brodice sve ono što nije bilo najnužnije i najvažnije. To isto od nas traži „plovidba prema nebu“.

„Uzak je i strm put koji vodi u nebo“, slikovito nam govori Isus. A narodna mudrost kaže da „sve što je u životu lako i što se lako postiže, nema neku veliku vrijednost“.
Slušajmo što Isus dalje kaže: Mnogi će, velim vam, tražiti da uđu (u nebo), ali neće moći.

Jesmo li nekad bili pred važnim vratima i baš jako trebali tu ući, a ona su ostala zatvorena? Jesmo li ikada doživjeli vrlo neugodni osjećaj da moramo napustiti neko mjesto, društvo, jer tu nismo dobro došli ili su nam dali do znanja da smetamo? Vrlo je to neugodno iskustvo, žalosno i ponižavajuće. Sad zamislimo da smo pred vratima neba i raja u kojem se milijarde raduju i vesele – a nama vrata zatvorena. To bi bio vječni promašaj.

Ono što izvana izgleda dobro i zaslužuje pohvalu i „prvo mjesto“ ne mora biti tako, jer samo Bog zna nakane čovjekova srca.

Kaže Isus da će mnogima morati s tugom reći riječi koje nikad ne bi želio nikome reći, a to su: Odstupite od mene, svi zlotvori!

Ako „tvorim i činim zlo“ i kažem: pa nije to ništa, drugi isto čine… i oni su još gori… ne kajem se, i ne trudim biti bolji prema ljudima i Bogu, tada sebe dovodim u vrlo opasno stanje – jer mogu izgubiti svu vječnost.

Zar ne tvorimo i činimo zlo ako cijeli život druge osuđujemo i ogovaramo, a sami znamo da imamo i te kako svojih slabosti i grijeha?

Zar ne tvorimo i činimo zlo kad zbog nekog svoga interesa iskorištavamo druge, nanosimo im nepravdu, štetu?

Zar ne tvorimo i činimo zlo kad drugima ne želimo oprostiti, a od Boga tražimo oproštenje za loše stvari u svom životu?

Zar ne tvorimo i činimo zlo kad drugima lažemo, iznevjerimo ih, izdamo, i tako nanesemo bol mnogima?

Zar ne tvorimo i činimo zlo i onda kad iskorištavamo tuđu dobrotu, kad nismo zahvalni Bogu i ljudima jer bez njih ni naš život ne bi bio moguć?

Zar ne tvorimo i činimo zlo kad vidimo čovjeka u nevolji, osobito one najsiromašnije, i ne osjećamo potrebu da im pomognemo, nego još mislimo da su sami krivi za to svoje stanje ili da netko drugi sve to treba učiniti umjesto nas?

Zar ne tvorimo i činimo zlo kad su naši najbliži godinama željni naše pažnje, ljubavi, a mi samo sebično želimo da drugi nama ugađaju?

Zar ne tvorimo i činimo zlo kad obezvređujemo žrtvu i patnju drugih?

Zar nije tvorimo i činimo zlo kad podržavamo neke samo zato jer su „naši“, a znamo da čine nepravdu i zlo?

Oni koji zlo tvore i svjesno propuštaju činiti dobro ne mogu biti radosni djelitelji vječne radosti. Narodna mudrost kaže da se ne može „dobiti i ovce i novce“, „sjediti na dvije stolice“, klanjati se i Bogu i vragu, graditi vječnu sreću na zemlji, a očekivati ju na nebu.

I na kraju Isus podsjeća: Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.

Ljudske procjene nisu jednake Božjem gledanju i prosudbi – „moje misli nisu vaše misli“. Ono što izvana izgleda dobro i zaslužuje pohvalu i „prvo mjesto“ ne mora biti tako, jer samo Bog zna nakane čovjekova srca. Stoga će biti puno onih nama prvih, koji će Bogu biti zadnji, kao i onih od nas podcijenjenih, možda i osuđenih, koji će pred Bogom biti opravdani i uzvišeni, biti prvi, jer „samo Bog zna tajne ljudskih srdaca“. vlč. Miro Tomas

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.