Clarice Bruno, franjevačka trećeredica rođena u SAD-u, opisala je svoj prvi susret s Padre Pijom u ispovjedaonici tijekom 1940-tih.

“Ispovijed je trajala manje od dvije minute, a čim sam ušla u ispovjedaonicu svetac mi je rekao: ‘Ja ću govoriti’. Nakon toga počeo je nabrajati moje prijestupe, zastajući nakon svakog kako bih mu mogla reći: ‘Da, Padre’. U jednom trenutku kazao mi je: Bila si nestrpljiva i izgubila živce… no, odmah si se pokajala.”

Gospođica Bruno odmah se prisjetila kako je dan ranije zaista izgubila živce u raspravi s konobarem u lokalnom restoranu.
“Nadam se da sam se pokajala”, odgovorila je.
– Rekao sam ti da si se odmah pokajala! – rekao je Padre Pio.

“Nije me ništa pitao, samo je govorio”, prisjeća se Clarice, “a zatim mi je, usred ispovijedi, iznenada dao savjet koji mi je u tim trenucima života jako puno značio.”

Nakon odrješenja svetac je zatvorio vratašca koja su ih dijelila, a gospođica Bruno izišla je iz crkve pomirena s Bogom.

Clarice je nekoliko godina kasnije prenijela svjedočanstvo o ženi koja je prvi put išla na ispovijed Padre Piju.

Tu je ženu, čim je ušla u ispovjedaonicu, svetac upitao: “Zar ne čuješ da netko plače?” Kad je odgovorila da ne čuje ništa, Padre Pio još je dva puta postavio isto pitanje. Kako je žena svaki put odgovorila isto, svetac je konačno rekao: “Čuje se plač djeteta koje si ubila!”

Žena je ridajući napustila ispovjedaonicu. Prošlo je mnogo godina otkad je napravila pobačaj o kojemu nikada nikome nije govorila, a misli o tom teškom grijehu toliko je potisnula da je do susreta sa svecem na njega i zaboravila.

(C. B. Ruffin: “Padre Pio: The true story”, prijevod preuzet s mrežne stranice u potpunosti posvećene svetom Padru Piju)