Prve nedjelje u novoj liturgijskoj godini Isus upozorava svoje sljedbenike da “bdiju!” Zašto je to tako važno?

Sveti Matej bilježi opširni razgovor koji je Isus vodio sa svojim učenicima o “dolasku Sina Čovječjeg”. Znamo da je ovo proročanstvo imalo dvije razine značenja. Isus je pripremao svoje sljedbenike za sudnji dan koji je trebao doći na Jeruzalem, kada će Bog osuditi njegovo odbacivanje Mesije. Katastrofalno pljačkanje grada 70. godine nove ere od strane Rimljana, u kojem je Hram Starog saveza bio uništen (više nikada nije bio ponovno izgrađen), bilo je prvo ispunjenje Njegovog upozorenja. Kako je to bio “dolazak Sina Čovječjeg”?

Uništenje Hrama značilo je kraj svih životinjskih žrtava za Izrael. Nikada više životinjsko meso i krv neće biti ponuđeni Bogu kao okajnica za grijehe naroda. Umjesto toga, budući da je Isus uzašao na nebo, On čini zauvijek prisutnom jednu žrtvu koju je podnio na križu. Njegova Prisutnost čini potpuno pomirenje za čovjekovu pobunu protiv Boga. Uništenje Hrama bio je konačan fizički, vidljivi znak kraja Starog saveza koje je ustupilo svoje ispunjenje u Novom savezu. Sin Čovječji sada je došao na zemlju u svojoj Crkvi. On je, zajedno sa svim vjernicima, sada novi Hram Božji, piše Gayle Somers s portala Catholic Exchange.

“Dolazak Sina Čovječjeg” također se odnosi na Njegov obećani povratak na ovu Zemlju, kada će zadati definitivan kraj zlu koje nas proganja od Edenskog vrta. Ovaj dolazak donijet će i osudu tom zlu i svima koji su mu se svojevoljno predali. I za uništenje Jeruzalema i za Drugi dolazak, bit Isusovog upozorenja je poziv na “ostanite budni!” Zašto mu je budnost tako važna? (Mt 24,37-44)

Isus kaže da se “dolazak Sina Čovječjeg” može usporediti s događajem potopa u Noino vrijeme, prvim Božjim sudom na zemlji. Ljudi su “jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kad je Noa ušao u arku”. Drugim riječima, nisu shvaćali nevolje koje su pred njima. U Postanku 6,5 vidimo da je u to vrijeme “zloća ljudska bila velika na zemlji i da su sve misli njegova srca uvijek bile samo zlo.” Ipak, ti ​​ljudi nisu imali straha od Boga. Nisu osjećali da nešto nije u redu; na to su zaspali.

Gospodine Isuse, kako je ironično da u Adventu čovjek može biti toliko zaposlen i premoren. Pomozi mi da usporim i ostanem budan uz Tebe.

Nastavljali su uobičajene događaje ljudskog života kao da ih nije briga na svijetu. Mogli bismo se zapitati što su Noini susjedi mislili o njegovom građevinskom projektu. Jesu li mu se smijali i rugali kad su ga vidjeli kako gradi ogroman čamac na suhom? Jesu li uopće bili znatiželjni o razlogu toga broda? Sama njegova prisutnost trebala im je biti znak da se nešto sprema. Međutim, na dan kada su Noa i njegova obitelj ušli u arku, ne vidimo nikakve gomile oko njih koje mole da im se dopusti ulazak. Samo su životinje slijedile Nou.

Isus je želio da njegov narod “ostane budan” i pazi na znakove nadolazećeg uništenja. U našem slučaju, kao što jasno pokazuju prispodobe u Evanđelju svetog Mateja koje slijede nakon čitanja, Isus želi da “ostanemo budni” kako bismo bili dobri upravitelji Evanđelja, da rastemo u kreposti, da se sjetimo da ćemo i mi jednoga dana trebamo dati račun o daru života koji smo dobili.

Došašće je vrijeme koje nas Gospodin ponovno poziva na iščekivanje novosti života.

Kako čuti ovaj poziv na budnost? Naše vrijeme puno je svakodnevnih životnih poslova. Postoji stalna užurbanost ljudskih aktivnosti koja nas može, paradoksalno, uljuljati u san koji zaboravlja da ovaj život nije sam sebi cilj. Postoji život u Kraljevstvu Božjem koji je stvarniji od ovoga jer je vječan. To je kraljevstvo za kojim čeznemo (i za koje molimo u Očenašu). Crkva, koju su rani crkveni oci često uspoređivali s Noinom arkom, sada sjedi na kopnu ovog svijeta koji prolazi. Ona je lađa našega spasenja i znak je života budućega svijeta. Došašće je vrijeme koje nas ponovno poziva na iščekivanje tog života i, što je najvažnije, priprema za njega.