Ponekad u životu nije loše zamisliti krajnji cilj i pokušati vidjeti kako do njega doći gledaju u mašti unatrag. Primjerice, razmislite o desetogodišnjaku koji je već sada izvrstan violinist i nada se da će jednog dana svirati za orkestar svjetske klase kao što je Bečka filharmonija. Njegov krajnji cilj jasno je definiran no sada se moraju identificirati pojedinosti kako do toga doći. To će uključivati ​​duge sate prakse, izvrsnog učitelja i vjerojatno studiranje na elitnoj ustanovi, piše Jonathan B. Coe s portala Catholic Exchange.

Praktični katolik počinje s krajnjim ciljem neba, točnije blaženom vizijom, i, radeći unatrag, zna da mora umrijeti u stanju milosti kako bi uživao u blagoslovima obojega. Želimo uživati ​​u blaženoj viziji, ali, vraćajući se unatrag, moramo se podsjetiti da joj, za većinu iskrenih katolika, prethodi čistilište.

Umjesto da olako shvaćamo svoje lake grijehe u ovom životu i vjerujemo da će biti očišćeni u sljedećem životu, zašto ne bismo imali mentalitet Čistilišta sada koji, Božjom milošću, nastoji agresivno iskorijeniti laki grijeh? Strategija je patiti na “ovoj” strani kako bi se smanjila, ili čak u nekim rijetkim slučajevima eliminirala patnja na “drugoj” strani, u nebu.

Takva strategija s vremenom će nas navesti da se složimo s francuskim katoličkim romanopiscem Leonom Bloyem koji je rekao: “Jedina prava tuga, jedini pravi neuspjeh, jedina velika tragedija u životu jest – ne postati postati svetac.”

Krist nam je obećao u Govoru na gori: “Blago onima čista srca, oni će Boga gledati” (Mt 5,8). Ovo ima posljedice za ovaj zemaljski život, ali i onaj budući.

Kao stvorenja začeta u bezakonju (Ps 51,5), rođeni smo s oštećenim vidom, ali, kako rastemo u svetosti, naš vid postaje jasniji i sposobni smo vidjeti Boga očima vjere. To može značiti, između ostalog, vidjeti Boga na djelu u nečijem životu kada to nitko drugi ne može, uživati ​​u Božjoj prisutnosti dok provodimo sat vremena ispred Presvetog Sakramenta i/ili osjetiti kako se nebo križa sa zemljom tijekom mise.

Ponekad se u našem zemaljskom hodočašću prioriteti izokrenu i postanemo zbunjeni usred kakofonije glasova. Gledanje neba kroz Sveto pismo, tradiciju, živote svetaca itd. može nam pomoći da definiramo svoje prioritete i razjasnimo svoju viziju: ako ta vizija stremi ka nebu, dovoljno je važno da je pokušamo oponašati ovdje na zemlji.

Sam Gospodin je rekao: “kako na nebu tako i na zemlji.” Na primjer, božanska liturgija koju vidimo na nebu u Otkrivenju 4 i 5 ukazuje na ono što bismo trebali pokušavati činiti, iako nesavršeno, u svetoj žrtvi mise ovdje na zemlji.

Biblijsko svjedočanstvo je dovoljno u objavljivanju stvarnosti blažene vizije s druge strane vječnosti:

“ Jer sada u ogledalu slabo vidimo, a tada ćemo licem u lice.” (1. Korinćanima 13,12).

“Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.” (I Iv 3,2).

Sada se oslanjamo na blaženu viziju koliko god možemo prakticirajući životni stil gledanja Isusa Krista tijekom našeg kratkog vremena na zemlji koje prolazi poput sjene (Ps. 144,4). Gospa može voditi put: Krist je bio/jest i njezin Sin i njezin Gospodin. Ima li joj većeg užitka na zemlji od gledanja Njegove osobe, vrline i ponašanja 33 godine? On je uistinu bio zjenica njezina oka.

Za nju nije bilo veće pustoši nego kad je izdahnuo na križu i kad je Njegovo tijelo bilo odneseno. Više ga nije bilo za vidjeti.

Jedinstvo koje je doživjela s njim u umu, volji, emocijama, duhu itd. bilo je privremeno prekinuto. Mogla je vrlo dobro povikati: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Za nju nije bilo veće utjehe nego ponovno se ujediniti sa svojim Sinom i Gospodinom i moći gledati Njegovo veličanstvo u blaženoj viziji kroz cijelu vječnost.

Kao vrhunac svega stvorenoga, Marija je savršeno ponizna i bez grijeha te ima prisnost licem u lice sa svojim Sinom, kako na zemlji tako i na nebu, a nadmašuju je samo Otac i Duh.

Francuska predaja kaže da je Marija Magdalena, nakon plodne evangelizacijske službe u Marseilleu s Lazarom i nekim drugovima, provela posljednjih trideset godina svog života u spilji. Ako je istina, bez sumnje se vraćala načinu života kontemplacije, gledanja i obožavanja svoga Gospodina, koji je prakticirala tijekom njegova vremena na zemlji, a posebno u podnožju križa.

Bilo bi nemarno ne spomenuti ulogu koju poniznost igra u nasljedovanju Gospodinovog primjera života. Prorok Izaija nam govori koga Bog izabire da prebiva: „Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: “U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.” (57,15).

Nije slučajnost da je nedvojbeno najveća osoba Starog zavjeta, Mojsije, bio i najskromniji (Br 12,3) i imao je jedinstven odnos s Bogom razgovarajući s njim licem u lice (Izl 33,11).Kao vrhunac svega stvorenoga, Marija je savršeno ponizna i bez grijeha te ima prisnost licem u lice sa svojim Sinom, kako na zemlji tako i na nebu, a nadmašuju je samo Otac i Duh.

Možemo vidjeti Kristovo lice i gledati ga u mnogim ljudima koje susrećemo na putu. Na primjer, Krist je rekao svetoj Faustini da Mu najviše nalikuju ponizne i krotke duše i duše male djece. Također nam je rekao da kada smo služili “najmanjoj od ove moje braće”, zapravo smo služili Njemu (Mt 25,31-46).

Očima vjere gledamo Kristovo lice i želimo postati ponizniji, krotkiji i što više nalik djeci u priznanju da “bez njega ne možemo učiniti ništa” (Iv 15,5). Gledajući Kristovo lice u najmanjoj svojoj braći, motivirani smo činiti tjelesna djela milosrđa u hranjenju gladnih, pružanju utočišta beskućnicima, posjećivanju bolesnih itd.

Samoća u tramvaju/Foto: Dario Zürchauer

Kako rastemo u milosti, poput Gospe, naš najveći užitak postaje gledati Krista. Ovo nas priprema za blaženu viziju, gdje nas čeka ono što “oko ne vidje, ni uho ne ču, ni u srce čovjeku ne dođe, ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube” (1. Kor 2,9).