Promatrajući svijet u kojemu živimo, a koji s pravom predstavlja u mnogočemu vrhunac civilizacijskog dosega čovječanstva, pitamo se boji li se čovjek današnjice života kao takvoga? Život shvaćen kao dar ima svoj smisao, a na nama je da ga otkrivajući ostvarujemo. Mnogi prožive svoj život spavajući, usmjereni na potpuno nebitne stvari te se potroše jureći za pogrešnim ljudima i događajima.

Kao vjernici ne možemo se pitati o smislu svoga života bez Stvoritelja. Na početku našega života nalazi se Netko tko nas je silno želio i htio. Nitko od nas nije slučajno nastao. Bog je gospodar života i, prema tome, on je u početku svakoga ljudskog bića. A Bog je ljubav.

On je u svaki stvoreni život ugradio svoje srce i svoju ljubav. Stoga nitko nema pravo pomisliti da nije ljubljeno biće. Dar života je dar Stvoritelja nama ljudima, koji u svojim temeljima ima ugrađenu svu ljubav svijeta. Stoga je čovjek pozvan svoj život čuvati i biti spreman za njega sve podnijeti kako bi ga zaštitio i nitko nema pravo ugroziti naš život, niti mi tuđi, jer je svaki ljudski život predstavlja pravu dragocjenost.

Smisao našega života je u ljubavi, jer je Bog čovjeka stvorio iz ljubavi da bi ovdje imao pravo izbora i pokazao zahvalnost za život koji mu je darovan, da u ljubavi prihvati Isusa za Sina Božjeg i živi po njegovoj volji, odnosno da Bogu prepusti da ga vodi i na taj način zasluži vječnost. Ljubav je onaj smisao kojem svi težimo bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne, želimo li to priznati ili ne. Svi mi želimo biti voljeni i osjetiti ljubav, da imamo na nekoga računati kada nam je teško i kada nas pritisnu životne situacije i postanu neizdržive, kada se osjetimo jako usamljeni, potrebno nam je razumijevanje i podrška.

Ali da bismo bili voljeni, prvo mi trebamo drugima pokazati ljubav, jer ono što želimo prvo trebamo dati da bi nam bilo uzvraćeno. Važno je biti otvorena srca prema drugome i pun dobrote i poniznosti. Samo život proveden iz ljubavi i za Ljubav može dati konačni smisao našem postojanju.

Čovjek je najviše gladan ljubavi i na ovome svijetu susreće razne ljubavi, ali duboko u svom srcu osjeća i doživljava da ga ništa ne može u potpunosti zadovoljiti. A naša duša je besmrtna i stvorena od Boga, pa čezne za njim, jer zna i osjeća da je osim Boga ništa drugo ne može do kraja ispuniti i zadovoljiti. Budući da je Bog ljubav, čovjek se najviše približava Bogu dušom preko ljubavi.

Prema tome, kad se osoba zaljubi kada zavoli, otvori se duša osjećajući ljepotu ljubavi, želeći je odmah dohvatiti u potpunosti odnosno poželi imati vječnu, neprolaznu ljubav. Međutim, duši odmah postane jasno da to ne može dobiti od osobe u koju se zaljubila i koju iskreno voli. To bi je trebalo potaknuti da više vjeruje Bogu, da ga više ljubi i da bude realnija u svojim očekivanjima od osobe u koju se zaljubila.

Rješenje je u tome da osoba shvati da će glad za vječnom apsolutnom ljubavi biti zadovoljena tek od Boga i to u vječnosti.

Bog i čovjek neprestano su u potrazi jedno za drugim: Bog ne želi biti bez čovjeka, a čovjek ne može bez Boga. Bog svakog čovjeka voli i svatko mora osobno odgovoriti na tu ljubav. Bog i sada pita: “Marko, Nikolina, Željko, Josipa, Tomislave, Ivana, Andrija…, ljubiš li me?”

Ono što je za čovjeka najvažnije, nije zdravlje, sposobnosti, bogatstvo, uspjeh, ugled pred ljudima, slavno djelo…, nego poklonjena sloboda da se danas, upravo sada otvorim Ljubavi, da sada živim i djelujem u ljubavi i za Ljubav. Veliko djelo učinjeno s malo ljubavi, malo je djelo! Malo djelo, učinjeno s velikom ljubavlju, veliko je djelo! Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje i otkrit ćete smisao svoga života.

Fra Vladimir Vidović