Da uzmem svoj križ i krenem za Tobom?

A kako da prepoznam svoj križ?

Kako da ga razlikujem od križeva koji mi nameću bližnji?

Nisam li dužan činiti što drugi očekuju od mene?

Nisam li dužan ispuniti očekivanja svoje majke i oca svojega, svoje sestre i brata svojega?

I nisu li roditelji dužni dati sebe same za svoga sina i za kći svoju?

Križ, moj križ, otvaraš mi oči,

uvijek je onaj kojega valja nositi

kada idem za Tobom.

Idem li za očekivanjima svojih roditelja,

ne idem za Tobom.

Idem li za očekivanjima društva,

ne idem za Tobom.

Idem li za pozivima bližnjih i dalekih,

ne idem za tobom.

Idem li za mamcima karijere,

ne idem za Tobom.

Idem li za sjajem uspjeha,

ne idem za Tobom.

Idem li za zovom ostvarenja sebe samoga,

ne idem za Tobom.

Tko ide za Tobom

nije oslobođen križa.

Niti ga oslobađaš Ti

niti križ nestaje putem za Tobom

Zastanem, stanem, gledam i pitam:

Idem li uopće za Tobom?

Ili hodim putem za onima

koji su svoje križeve ostavili pokraj puta?

Od čega je satkan moj križ otkako idem za Tobom?

Što mi o meni kaže moj križ?

I što mi kaže o Tvom odnosu prema meni?

O da bljesne Tvoje svjetlo

pa da otkrijem

jesam li Te svojim križem dostojan!

Tko sam i kako sam išao kroz život –

Ti ćeš jednom čitati na mom križu

i na tom kako sam ga nosio.