Svećenik Zagrebačke nadbiskupije na službi župnika Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu vlč. Tomislav Šagud na svojoj se web stranici osvrnuo na nedjeljno evanđelje. . U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Uvod

Dvoje ljudi zaključi kako si savršeno odgovaraju i žele služiti jedno drugome cijeli život odričući se sebe i svojih želja. Usprkos svoj dobroj volji koju imaju, često upadaju u nesuglasice i svađe. Ako je tako s bračnim parovima, kako je tek s Crkvom, zajednicom koja okuplja ljude iz svih naroda, staleža i kultura?

Rasprave u mladoj Crkvi

U vazmenom vremenu pratimo Djela apostolska i život prve Crkve, koja nam je uzor u tome kako bi Crkva danas trebala izgledati. Mlada Crkva nije bila savršena, jednostavno zato što je nisu činili savršeni ljudi: imala je svoje krize, uspone i padove. Ali način na koji se s njima nosila treba nam biti primjer. Jednu od prvih velikih kriza i rasprava izazvalo je pitanje statusa ove nove zajednice Isusovih učenika. Jesu li oni Židovi ili neka nova vjera, kako da se nazivaju, trebaju li se držati Zakona, obrezivati se, hodočastiti u Jeruzalem ili je s Isusom nastalo nešto potpuno novo? Danas nam se čini da su odgovori na sva ta pitanja bili jednostavni, ali moramo shvatiti da su tada većinu kršćana, barem onih u Jeruzalemu, činili Židovi koji su odlučili slijediti Isusa. Oni su cijeli život slušali da je važno slijediti Božji zakon i običaje predaka te da su neke prakse, čak i neka hrana, odvratnost pred Gospodinom. Stoga su stvorili svojevrsnu psihološku i organsku odbojnost prema mnogim stvarima koje je Zakon zabranjivao. I to je bilo dobro, jer dobro je ako nam je grijeh toliko odbojan da ga ne možemo ni smisliti. Ali ovi Židovi u jednom trenutku svoga života susreću Isusa ili nekog od apostola, koji im propovijedaju nešto novo. Mnogi su time oduševljeni, krste se i priključuju novoj zajednici. No i dalje ostaju Židovi, i dalje slijede Zakon: ne jedu svinjetinu, subotom ne rade, obrezuju djecu itd. Ne samo da im nije bilo jasno da je tu riječ o potpuno novoj vjeri nego im nije bilo ni tako lako preko noći iskorijeniti iz svoje nutrine nešto što se generacijama prenosilo i njegovalo.

Ne samo da im nije bilo jasno da je tu riječ o potpuno novoj vjeri nego im nije bilo ni tako lako preko noći iskorijeniti iz svoje nutrine nešto što se generacijama prenosilo i njegovalo.

No Crkva se širila i izvan Jeruzalema: Pavao i Barnaba putuju po svijetu i naviještaju Božje kraljevstvo među poganima, tj. nežidovima. Naravno, traže od njih krštenje, a ne obrezanje; odlazak na misu, a ne u sinagogu; uzdržavanje od grijeha, a ne od zabranjene hrane… Židovima u prvoj Crkvi to je bilo sablazno pa su počeli na svoju ruku ići tamo gdje je Pavao dolazio i govoriti novim kršćanima da prvo moraju postati Židovi i slijediti Mojsijev zakon ako žele biti Isusovi učenici. Tu je nastala velika rasprava i podjela, jer to je bilo vrlo važno pitanje: nije se ticalo neke apstraktne teorije, nego svakodnevnog života.

Sabor u Jeruzalemu

Odgovor na ovaj gorući problem nalaze sazivanjem Sabora u Jeruzalemu. Sastali su se svi koji su u Crkvi nešto značili – možemo reći svi tadašnji biskupi – kako bi razmotrili to pitanje i donijeli neko rješenje. Žao mi je što prvo čitanje preskače nekih dvadesetak redaka koji opisuju dio atmosfere i rasprave na Saboru. Važno je vidjeti kako su se ovakve rasprave odvijale jer one unutar Crkve traju do danas i trebamo znati kako ih voditi, kako se ponašati.

No zašto u Crkvi uopće imamo rasprave ako kažemo da je Isus donio puninu objave i rekao sve što treba reći? Točno je da je Isus sve rekao i da Crkva ništa novoga ne može zaključiti, ali može produbiti, bolje upoznati istinu koju nosi i suočiti se sa suvremenim izazovima. Isus to govori u Evanđelju: „Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.” (Iv 14,26). U ovoj je rečenici mnogo toga rečeno, ali izdvojimo dvije poruke.

Prvo: Crkva neće sama dolaziti do svojih zaključaka, nego vođena Duhom Svetim, koji djeluje u zajednici. Kada se biskupi iz cijeloga svijeta okupe, mole zajedno i slave misu da ih Bog prosvijetli, da mogu vidjeti istinu. Tada Duh Sveti preuzima stvar u svoje ruke, čisti misli i srca kako bi oni mogli donijeti dobru odluku. Zato i zaključak Sabora, koji imamo u prvom čitanju, započinje riječima: „Zaključismo Duh Sveti i mi…” (Dj 15,28).

Drugo: Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego doziva u pamet ono što je Isus govorio. Tumači i produbljuje Božju riječ, onu koju već 2000 godina imamo istu, nepromijenjenu. Izreka kaže: tko tvrdi da je Boga shvatio, Boga je izdao. Tko kaže da potpuno razumije Božju riječ, sigurno je ne razumije, jer ona sadrži Božju mudrost. Njezina je dubina beskonačna, a na nama je da stalno rastemo u spoznaji. Božja je riječ živa, a ono što je živo raste, ali ne postaje nešto novo. U tom rastu u shvaćanju Božje riječi Crkvu vodi Duh Sveti.

Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje objavljenu Božju riječ.

Ovo može biti jako škakljivo područje ako ga se krivo shvati. Svaki čovjek s vremenom raste u svojoj vjeri: on ne mijenja svoju vjeru, nego raste i razvija se u njoj. Crkva isto tako raste u vjeri, ali je ne mijenja. Zato kroz stoljeća svjedočimo razvoju sakramenata, nauka, liturgije i dogmi. Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje objavljenu Božju riječ.

Zaključak

Božja je objava završila, ali Crkva nije završila s rastom. Ona mora dalje rasti i razvijati se sve dok Krist ne dođe, ali taj rast mora biti vođen Duhom Svetim. Netko će reći kako su današnja vremena vrlo burna za Crkvu, ali ako uzmemo neki udžbenik iz crkvene povijesti, vidjet ćemo da je Crkva uvijek živjela vrlo burno i dinamično. Ipak, u tim silnim strujanjima misli valja se nekako snaći. Čujemo puno ideja o tome u kojem smjeru Crkva treba krenuti, koje odluke treba donijeti, ali ako pogledamo odakle se crpe argumenti za tu raspravu, lako možemo vidjeti odakle i koji duh puše. Je li izvor tih misli Duh Sveti i Božja riječ ili nešto drugo? Kako zvuče? „Božja riječ nam govori…” ili „Danas svi to tako rade”? „To su principi evanđelja” ili „Ljudi će nas u protivnom odbaciti”? „U molitvi dobivam poticaj…” ili „Mnogi pate zbog naših stavova”? Ponekad ustrajnost u Božjoj riječi može donijeti progon i unutar same Crkve. No Isus nas u Evanđelju poziva da se ne bojimo – on će nam donijeti mir. Ali ne kao što svijet daje i zamišlja mir: kao ispunjenje želja i odsustvo patnje. Kristov mir ima onaj koji je ukorijenjen u Božjoj riječi i koji mirne savjesti može reći da mu je ona životna vodilja.