Jeste li ikada zaronili u bazen samo da biste neko vrijeme ostali na dnu? Ne volim pritisak u ušima, ali općenito je to ugodno iskustvo. Nekada je jedna Švicarka radila nešto slično, a opet puno drugačije. Možda ste čitali o tome: nije bilo u bazenu, ali bilo je u Crvenom moru i to ne deset stopa niže, nego tri stotine sedamdeset četiri stope niže. I to ne nekoliko sekundi, nego tri minute i četrdeset jednu sekundu. Doznao sam da postoji novi ekstremni sport koji se zove ronjenje na dah i da se njime bavila Alenka Artnik, tridesetdevetogodišnja švicarska misica, obarajući svjetski rekord za žene. Tri stotine sedamdeset četiri stope ravno u Crveno more, piše vlč. Bryan Stitt s portala Catholic Exchange.

Ne započinjem novi hobi niti predlažem da ga sami isprobate, ali zapanjen sam paralelama s Ivanom Krstiteljem. Kao i Alenka, i on je većini oko sebe djelovao kao totalno lud. Svi duhovni pisci kroz stoljeća isticali su da je pustinja mjesto gdje nemamo ništa od udobnosti koje svijet nudi, već se umjesto toga moramo osloniti na Boga.

Da, pustinja i morske dubine vrlo su različite po temperaturi, vlažnosti i svjetlu, ali obje su, iako su suprotne krajnosti, ipak ekstremi – jer u objema nemate kontrole. Znamo da u pustinji ili u dubinama postoji najtanja granica između života i smrti. Znate da svijet nudi utjehu, ali utjeha koju svijet nudi vrlo je različita od onoga o čemu čujemo u Izaiji. “Tješi, tješi narod moj” (Izaija 40,1).

Vidite, Alenka, kada je govorila o tom ronjenju na dah, govori o potrebi da se odvojite od svih drugih distrakcija, da uđete u relativnu smirenost jer ako vas tamo dolje uhvati panika, ne mogu ni zamisliti što se može dogoditi. Postajem tjeskoban kad samo pomislim na to. Ali prava utjeha dolazi iz pravog mira. Kako onda možemo dobiti utjehu u pustinji, u morskoj divljini ili, što se toga tiče, ovdje i sada?

On, Gospodin Isus ulazi u pustinju. Grešnici iz cijelog Jeruzalema dolazili su vidjeti Ivana i nisu to radili samo da bi vidjeli spektakl. Činili su to da se pokaju za svoje grijehe. A što čini Isus, Sin Božji, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, Pravi Bog od Pravoga Boga, Jaganjac Božji, Onaj koji nas treba osloboditi od grijeha? On ulazi u naš svijet. Penje se ravno u te vode. On se ne boji svog čudnog rođaka ili grešnika oko sebe. Isus ulazi unutra i ide duboko dolje, ne samo u vode Jordana, ne samo tri stotine sedamdeset četiri stope niže, već ide u dubine grijeha i smrti. U Vjerovanju kažemo: “Sišao je u pakao.”

Ljudi, ponekad se možemo osjećati kao da se davimo. Ali, znate što? On je tamo, On je bio tamo i On je to osvojio. On pobjeđuje grijeh i smrt i On je s nama. Onaj za kojega je Petar napisao da je “jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao dan” (2. Petrova 3,8). Onaj koji sve smiruje kroz tu perspektivu, On je s nama. Po vodama krštenja u kojima smo sudjelovali, po Presvetoj Euharistiji u kojoj sada sudjelujemo, On je s nama. I kao što je Alenka uz sebe imala one najbliže suradnike i prijatelje dok je bila u ovom ronjenju na dah, nikada to ne radi sama. Nismo ni mi.

Ali postoji treći razlog, i najvažniji, kako možemo izvući utjehu iz ronjenja. To je ocean, ocean milosrđa. Nadam se da ste upoznati s krunicom Božjeg milosrđa. Lijepa je to molitva Crkve, poznata tek prije nepunih sto godina, ali moćna. Početna molitva za taj krunicu podsjeća nas da u čemu god da se nalazimo u dubinama, bez obzira na blato, kakva god divljina, kakvo god duboko more bilo, to je samo dječji bazen u usporedbi s dubinama Njegove ljubavi.

Nedokučivo Božje milosrđe. Tri stotine sedamdeset četiri stope trebale bi privući našu pozornost, istina je. Ali Njegovo milosrđe, dubina Njegove ljubavi… S čime god da se bavimo ovaj dan, ovaj tjedan, ovu godinu našeg života, moramo to donijeti upravo ovdje, točno u samo Srce Isusovo, dubine Njegove ljubavi, dubine Njegovog Presvetog Srca, Njegovo milosrđe, nema mjere za to. I zato kažemo “Dođi, Gospodine Isuse!”