Došašavši na studij teologije u Zagreb, smjestila sam se u dom kojeg vode Kćeri Marije Pomoćnice, budući da nisam bila primljena u studentski dom. Generalno, to je iskustvo za mene bilo novo, a  don Bosco i salezijanci predstavljali su mi veliku nepoznanicu. Moje zatvoreno srce bilo je na početku prepreka upoznavanja karizme ovog divnog sveca. Evo kako je teklo ‘upoznavanje‘.

Borba s don Boscom

Časne sestre iz doma često su nam pričale o don Boscu, a meni je iz nekog razloga to išlo na živce. Mislila sam si kako im ne dosadi toliko pričati o tom čovjeku. ‘Koliko je svetaca bilo u povijesti Crkve pa ih nitko ni ne spominje, a kamoli toliko priča o njemu‘, pomišljala sam. Djevojke iz doma su priče o njemu puno lakše prihvaćale od mene, dok sam ja bila prilično buntovna po tom pitanju i nisam uopće dozvoljavala da mi govor o njemu dopre do srca, barem sam to tada mislila. 

Sjećam se dobro jedne slike don Bosca na hodniku i svaki put kada bih prošla pored nje zakolutala bih očima, a nerijetko bih mu i nešto promrmljala i dobacila.

Dobro se sjećam jedne slike don Bosca na hodniku.  Svaki put kada bih prošla pored nje zakolutala bih očima, a nerijetko bih mu i nešto promrmljala i dobacila. Časne su običavale po uzoru na njega okupiti nas navečer i ispričati kratku priču za laku noć što meni nije imalo nikakvog smisla i redovito bih bila prisutna samo zato što moram i ne bih ništa slušala. 

Sjećam se da smo ususret njegovom blagdanu trebali gledati film „Don Bosco“, koji sam s guštom ignorirala jer mi ga je stvarno bilo „previše“. Kada bismo učili neku pjesmu posvećenu njemu nisam htjela pjevati, branila sam se šutnjom. U meni je otpor prema njemu sve više rastao. Imala sam neke “svoje” svece i oni su mi bili “dovoljni”, mislila sam si: ‘Kakav sad don Bosco, on mi definitivno ne treba i nemam što niti učiti od njega‘. Tu se očitovala jedna moja oholost, ali i zatvorenost srca. Sestre su to radile u najboljoj namjeri, ali meni to nikako nije odgovaralo.

Imala sam neke “svoje” svetce i oni su mi bili “dovoljni”, mislila sam si: ‘Kakav sad don Bosco, on mi definitivno ne treba i nemam što niti učiti od njega‘. Tu se očitovala jedna moja oholost, ali i zatvorenost srca.

Djevojke iz doma su redovito odlazile u popularni ‘SMS’ preko tjedna, a ja bih otišla samo nedjeljom, jer mi je bilo previše i salezijanaca i don Bosca. Izbjegavala sam sve što ima veze s njim.

Uskoro sam dobila smještaj u SD Stjepan Radić i napokon ‘pobjegla‘ od don Bosca. No u srcu me je nešto ‘vuklo‘ u Sveta Mati Slobode na misu, a iako sam otišla malo dalje, nisam odustala od odlazaka na misu onamo. S vremenom mi je Bosco postao simpatičan, nisam mu više mrmljala i kolutala očima (toliko). Mislila sam: ‘Možda ipak u tom čovjeku ima nešto više’, iako me ta priča s njim živcirala. Vjerovala sam da meni ne može „ukrasti srce“ i da je to obična salezijanska fora.

Vjerovala sam da meni ne može „ukrasti srce“ i da je to obična salezijanska fora.

Pomirenje

Godine 2013., po dolasku njegovih relikvija u Hrvatsku, odlučila sam otići na misu, ali ne i zadržati se poslije na čašćenju svečevih relikvija. Kada sam došla u crkvu, osjetila sam u srcu nešto drugačije. Nisam imala potrebu mrmljati, kolutati očima… Naprotiv, u srcu sam osjetila poticaj ispričati mu se. Stajala sam tako neko vrijeme i ispričavala se. Nije mi bilo jasno što se događa i otkud sad to. Osjećala sam sram zbog svake izgovorene riječi i svakog kolutanja očima.

Nisam imala potrebu mrmljati, kolutati očima, naprotiv, u srcu sam osjetila poticaj ispričati mu se.

Vratila sam se kući s mišlju da smo se don Bosco i ja ‘pomirili‘.  Smatrala sam da je to dovoljno i da smo sada ‘izravnali‘ račune. Razmišljala sam: ‘Više ništa nemam protiv tog sveca, ispričala sam mu se i sad ga mogu mirno gledati i pričati o njemu, po potrebi i to je to‘. Razmišljala sam, a ne shvaćajući da je došao trenutak u kojem mi je „ukrao srce“.

Nakon toga, uključila sam se u župne aktivnosti i počela sve više vremena provoditi na Jarunu. I čak me bilo sram reći da mi je postao simpatičan pa sam tu činjenicu ignorirala i zadržala ju za sebe. Ponos je bio jači jer kako nakon svega sada reći da su svi drugi bili u pravu.

Ponos je bio jači jer kako nakon svega sada reći da su svi drugi bili u pravu.

Prolazilo je vrijeme i nekako sam se više približila salezijanskoj karizmi. Mislila sam se da mi on i dalje zamjera na tome, pa sam pokušala steći još  neko veće primirje između nas. Uzela sam knjigu „Uspomene iz Oratorija“ i krenula otkrivati veličinu ovoga sveca. Ta knjiga mi je promijenila pogled na don Bosca i njegov apostolat. Shvatila sam da te uspomene mogu biti ogroman poticaj za moj život i moj rad u školi. Počela sam shvaćati da od njega itekako imam što naučiti. Zatvorila sam mu vrata srca prije nego sam ga upoznala, ali on je bio strpljiv sa mnom. 

Prva pomisao mi je bila: ‘Što bi na mom mjestu napravio don Bosco?‘. Odlazeći kući sjetila sam se toga i onako nasmiješila misleći ‘ti si Ivana za savjet ni manje ni više pitala onoga tko ti je najviše išao na živce.’

Dolazeći jedan dan na posao, dječaci su me dočekali ispred učionice i zamolili me da ne uđem unutra, što je meni bilo sumnjivo. Ušla sam u učionicu i vidjela tučnjavu, stolci su bili na podu, a oni u žustroj borbi. Prva pomisao mi je bila: ‘Što bi na mom mjestu napravio don Bosco?‘. Odlazeći kući sjetila sam se toga i onako nasmiješila misleći ‘ti si Ivana za savjet ni manje ni više pitala onoga tko ti je najviše išao na živce’. U tom trenutku, sjetila sam se da je 31. siječnja i njegov spomendan, te napokon samoj sebi priznala da mi je „ukrao srce“.

Učitelj mladih

Od tada ljubav prema ovom svecu raste sve više, jednako kao i želja nasljedovati ga u odgoju mladih, ali i u odnosu s Gospodinom. I danas se sramim nešto ga moliti pa mu samo zahvaljujem na svemu što je učinio za svoje dječake i ostavio primjer svima nama kako voljeti mlade, kako im se približiti, a potom ih približiti i Gospodinu. Često si ponavljam njegove riječi: “Nije dovoljno samo ljubiti mlade, već je nužno da oni osjete da ih ljubimo. Ljubav uvijek trijumfira. Gdje vlada ljubav, vlada sreća. Gospodin nas je dao na svijet za druge”, koje me motiviraju da iz dana u dan učim ljubiti.

Nakon svega mogu reći da je i mene vidio u svojim snovima iako to nisam htjela priznati.

Nakon svega mogu reći da je i mene vidio u svojim snovima iako to nisam htjela priznati. Sada, djeci na satu vjeronauka rado pričam o Boscu u nadi da će i njima „ukrasti srce“. Sve ono što nisam htjela, sada radim i smijem se sama sebi, a vjerujem i don Bosco. Zanimljivo je koliko ponekad naša tvrdoglavost i zatvorenost srca nas mogu odvesti u “krivom” smjeru, stvoriti predrasude na kojima onda nešto gradimo. 

Don Bosco je znao predvidjeti mnoge tajnovite stvari, znao je kako ljubavlju mijenjati srca mladića, a to isto i ja želim naučiti. 

Budući da se često susrećem s teškim životnim situacijama koje djeca iznose i sama se pitam što bi on na mom mjestu rekao ili učinio i zaista mi pomaže u mom radu. Don Bosco je znao predvidjeti mnoge tajnovite stvari, znao je kako ljubavlju mijenjati srca mladića, a to isto i ja želim naučiti. Vjerujem da, ne samo ja nego i svi vi koji ovo čitate možete puno toga naučiti od ovog velikog sveca.

Naučimo od don Bosca kao spasiti dušu, kako svoju, tako i onih koji su nam provjereni. Neka nam događaji iz don Boscova života budu primjer, poticaj i utjeha u svemu što jesmo, u svemu što gradimo i u svemu što sanjamo.

Završavam s još jednom snažnom mišlju sv. Ivana Bosca: “Moj odgojni sustav? Veoma je jednostavan: pustiti mladima potpuno na slobodu da rade ono što im se najviše sviđa. Zatim treba u njima otkriti klice njihovih dobrih sklonosti i gledati da se one razvijaju. Budući da svatko rado radi ono što zna da može postići, držim se tog načela. Zato moji pitomci rade ne smo iz dužnosti, već iz ljubavi”.