Poznata je prva rečenica Tolstojeve Ane Karenjine kako su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, dok je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način. U kontekstu današnje svetkovine i promišljanja o svetoj obitelji Isusa, Josipa i Marije vjerujem da je zanimljivo zapitati se kakve su onda svete obitelji.

Postoje li uopće danas među nama svete obitelji i, ako postoje, jesu li nalik jedna na drugu, ili su pak svete svaka na svoj način.

Ovih božićnih dana, dok razmišljamo o tajni utjelovljenja Božjega ljubljenoga Sina, brojne su obitelji ponovno na okupu: raspršeni članovi se barem nakratko vraćaju obiteljskome gnijezdu, posvađani se mire, udaljeni ponovno posjećuju itd. Na taj način događaj rođenja Isusa Krista čudesno ozdravlja i posvećuje i današnje obitelji.

Dok se međusobno družimo i promatramo naše najmilije, lakše uočavamo i njihove nesavršenosti, koje s vremenom bivaju očitije

Ono ponovno u središte vraća važnost i ljepotu obiteljskoga života jer brojni ostavljaju sve svoje obveze, prelaze tisuće kilometara ili pak kojekakve druge prepreke i poteškoće, samo ne bi li ponovno bili sa svojom obitelji. I dok se tako okupljeni međusobno družimo i promatramo naše najmilije, lakše uočavamo i njihove nesavršenosti, koje s vremenom bivaju očitije, zbog čega nemali broj puta na našim obiteljskim okupljanjima zna (blago) i „zaiskriti“.

Promatrajući sliku svoje obitelji kao i kreposti i mana koje zrcale iz odsjaja naših međuobiteljskih odnosa, rađa se pitanje o življenju svetosti naše obitelji, o našoj dobroti, bogobojaznosti, služenju, požrtvovnosti… I svjesni svojih mana i slabosti, kao i mana i slabosti naše djece ili naših predaka, te svjesni naših nesavršenosti i ograničenosti, zastajemo pred mišlju kako je naša obitelj daleko od ideala svetosti na koji nas poziva Sveta nazaretska obitelj. No, pogledamo li današnje Evanđelje vidjet ćemo da ni u Svetoj obitelji nije uvijek sve prolazilo bez problema i nesuglasica.

Susrećemo tako danas dijete Isusa koji se već treći dan nalazi u Hramu, a da njegov otac i majka o tome ništa ne znaju. Stoga ga Marija zapanjeno pita:

Sinko, zašto si nam to učinio?

U ovom Marijinom pitanju prepoznajemo i pitanja tolikih roditelja koje su vlastita djeca, svojim lošim i grešnim ponašanjem, učinili zabrinutima, osramoćenima, uplašenima, razočaranima ili tužnima… S druge pak strane, odemo li mislima na tekst Isusova rodoslovlja kojega smo imali prilike slušati i ovoga došašća, primijetit ćemo kako ni svi Isusovi pretci nisu bili sveti. Dapače. Među članovima Isusove šire obitelji našlo se grešnika, pogana, ubojica i preljubnika. I unatoč tome, iz takve jedne loze rađa se Sin Božji.

I svjesni svojih mana i slabosti, kao i mana i slabosti naše djece ili naših predaka zastajemo pred mišlju kako je naša obitelj daleko od ideala svetosti

Ove dvije slike iz Isusova života i života njegove obitelji hrabre nas da unatoč našim slabostima i grijesima i naše obitelji mogu i trebaju postati svete. A svetost se obitelji postiže življenjem vlastite svetosti. Ako želim da i moja obitelj bude sveta, onda je nužno da i ja u toj
obitelji budem svet. Jer zašto ponekad licemjerno od drugih braniti ugled i sklad vlastite obitelji, ako ja sâm svojim djelima, riječima i propustima pridonosim njezinoj nestabilnosti.

Zašto braniti sjaj vlastite obitelji, ako ga ja svojom nervozom, mrljanjem, ovisnostima, pretjeranim radom i poslom, ružnim riječima i psovkama, zatamnjujem i ugrožavam. Zato nam je ova današnja svetkovina prilika da zagledani u sjaj svetosti Nazaretske obitelji, poželim svetost i vlastitoj obitelji ne zaboravljajući da sam ja prva karika u ostvarivanju toga cilja.

Među članovima Isusove šire obitelji našlo se grešnika, pogana, ubojica i preljubnika. I unatoč tome, iz takve jedne loze rađa se Sin Božji.

Vraćajući se pitanju s početka ovoga promišljanja, zaključno možemo reći kako su sve svete obitelji nalik jedna na drugu. Sve nastoje njegovati ljubav, mir i zajedništvo. Istovremeno se boreći sa vlastitim slabostima, grijesima i padovima. Sve ih okružuju različiti životni izazovi, problemi i neizvjesni. Ali na sve njih odgovaraju Marijinim predanjem vjere – u poniznosti prihvaćajući Božju volju kličući: Neka mi bude po Tvojoj riječi!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Nine Perice prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.