Čovjek, koji je indiferentan prema Bogu i koji je ravnodušan prema duhovnoj stvarnosti nerijetko osjeća posljedice počinjenog grijeha (negirao on grijeh ili ga opravdavao). Kako to?

Zanimljivo, i to opravdavanje grijeha ( uz indiferentnost prema svetomu) paradoks je koji ukazuje na Božju opstojnost, a onda i čovjeku danu savjest. „Problem“ u tom slučaju nastaje baš u savjesti – organu smisla, kako je naziva poznati bečki psihijatar, Viktor Frankl. Savjest je ta koja čovjeku u stanju grijeha ne daje mira, koliko god čovjek relativizirao svoje čine. Ona ima svoj glas i govori, reći će Frankl.

Danas nije rijedak slučaj da suvremeni čovjek rješenja u odgovoru na patnju prouzročenu grijehom traži na krivim mjestima, a nije niti strano da taj segment pripisuje području psihe, a ne duha. Još je u 30-im godinama prošlog stoljeća ranije spomenuti Frankl isticao da sve više ljudi traži duhovnu pomoć kod psihijatara, umjesto kod dušobrižnika.

Savjest je ta koja čovjeku u stanju grijeha ne daje mira, koliko god čovjek relativizirao svoje čine. Ona ima svoj glas i govori, reći će Frankl.

Kao što u slučaju glavobolje nema smisla uzimati lijekove koji se odnose na probavni trakt, ista analogija vrijedi i za duhovnu stvarnost.

Drugim riječima, ispada da sve ono što „nije zdravo“ i izaziva simptome traži isključivo liječničku pomoć. Loše navike, ovisnosti, pa onda i grijesi ne odnose se više na duhovno područje, budući da mnogi žive onu stvarnost koju je prije 80 – ak godina opisao papa Pio XII kada je izjavio: „Najveći grijeh suvremenog čovjeka je u tome što je izgubio osjećaj za grijeh.“

No rakije, rakije, rakije amo, jer utjehe nema u vodi, piše Dobriša Cesarić u svojim Vagonašima. Danas, pola stoljeća nakon ovih njegovih riječi kao da radije vrijedi: Svega, svega, svega, tj. bilo čega ovamo, jer mira nigdje nema.

Kao što u slučaju glavobolje nema smisla uzimati lijekove koji se odnose na probavni trakt, ista analogija vrijedi i za duhovnu stvarnost.

Svime do sada ne želim reći da je svaka patnja posljedica grijeha, već radije da je nemoguće liječiti čovjekovu patnju bez cjelovitog pogleda, tj. njegove duhovne dimenzije.  O tome je pisao i Tomislav Ivančić, koji je nerijetko ponavljao da medicina i psihijatrija poznaju sekundarne uzroke bolesti, ali ne i primarne.

Životne patnje nerijetko nastaju kao odraz nepoštivanja savjesti. Mnogi su slučajevi bezuspješnog liječenja raznoraznih oblika depresija i anksioznosti koje svoj izvor imaju u duhovnom, a ne u psihološkom. No, ako duhovno ne postoji – kako ga liječiti? A ako ne postoji, kako to da određeni lijekovi i razno razni oblici terapija ne polučuju željene učinke?