Pošao sam od pretpostavke da, iako je teško, da sam vrijedan ljubavi. I radio sam na onome dobrome i borio se s onim lošim u sebi, nadajući se da će to biti dovoljno
Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Brat Jakov od Križa inače je liječnik, a ove jeseni iščekuje svoje đakonsko ređenje. Na Facebooku je promišljao o ljubavi Boga prema svima nama. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
Pošao sam od pretpostavke da me se može voljeti.
Iako mi nije bila jasna i nisam znao zašto,
odlučio sam vjerovati da je tako.
Činio sam sve i vagao,
hodao po užetu mišljenja okoline dok su mi pljeskali,
vjerujući da ću doći do kraja toga užeta.
Voljen.
Pošao sam od pretpostavke da, iako je teško,
da sam vrijedan ljubavi.
I radio sam na onome dobrome
i borio se s onim lošim u sebi,
nadajući se da će to biti dovoljno.
I shvatio sam da je buka nezadovoljstva publike preglasna,
i da je uže previše klizavo
i da su vage krivo baždarene i da i nakon borba
ostajem tko sam bio.
I da pljesak publike ne nadoknađuje ruganje nakon pada.
I to je svijet.
Svijet koji će tražiti tvoju ljubav, ali ti ju neće dati.
Svijet koji će te raniti i lijepiti flastere po ranama.
Svijet koji će te izgladnjivati i davati slatkiše koji te neće zasititi.
Svijet koji će glumiti da je sve, a ostavit će te praznoga.
Svijet koji je ništa kad nađeš Onoga koji je Sve.
Onoga koji te uzima za ruku, koji te odijeva i hrani.
Koji ti rasvjetljuje tame i ispunja tvoje praznine.
Onoga za koga si stvoren i koji te čekao da to shvatiš,
koji je pljeskao tvojim uspjesima iza kulisa
i pazio da se ne ozlijediš svojim padovima s klizavog užeta.
Onoga koji te voli jer zna da si vrijedan ljubavi.
Koji te voli jer te tako lako voljeti.