Na treću nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. mr. Josipa Filipovića. „Ne možemo očekivati da nam Božja riječ bude svjetionik na putu, ako je zatrpana među ostalim knjigama. Ne možemo očekivati da nam Božja riječ bude utjeha ako ju ne čitamo, ako o njoj ne razmišljamo, ako ju i ne otvaramo“, istaknuo je.
Prije nekoliko godina na slavnom Brodwayu igrala se predstava pod naslovom „Kraljevski lovac Sunca“. Ta predstava govori o španjolskim osvajačima koji su u 16. stoljeću prodrli u indijanska područja današnjeg Perua. Zarobivši veću skupinu Indijanaca, među kojima se nalazio i poglavica tog plemena, jedan španjolski časnik pružio je poglavici Bibliju govoreći: „Uzmi, ovo je Božja riječ! On nam govori kroz nju.“
Kako mi slušamo Božju riječ, čujemo li uopće išta ili smo slični ovome poglavici
Poglavica je oprezno uzeo Bibliju, promatrao je nekoliko trenutaka vrlo čudno, okretao je po rukama, da bi je konačno prinio svome uhu. Pokušavao je nešto čuti, no nije uspijevao. Potom, osjećajući se prevarenim od španjolskih osvajača, ljutito je tresnuo Bibliju na zemlju i otišao u svoj šator. Ova dramatična scena, za neke možda i sablažnjiva, poziva nas da se upitamo kako mi slušamo Božju riječ, čujemo li uopće išta ili smo slični ovome poglavici. Jesmo li slični poglavici upravo po tome što i mi posjedujemo Bibliju u svojim domovima, ali nam ona tek krasi vitrine i regale? Jesmo li slični poglavici upravo po tome što ju i mi uzimamo povremeno uzimamo u svoje ruke, okrećemo ju gore-dolje, ali ne otvaramo i ne čitamo?
Uzmi, ovo je Božja riječ! On nam govori kroz nju.
Jesmo li slični poglavici upravo po tome što se i mi osjećamo prevarenima jer ne želimo pobliže Božju riječ upoznati, pa ju onda ne želimo ni čitati? I, na koncu, jesmo li slični ovom poglavici zato što se redovito i mi skrivamo u svojim šatorima tražeći neku lažnu životnu sigurnost i ne želimo živjeti po onome što nam Bog govori i poručuje?
Kažu da je početak svemu Riječ. Riječ je nešto vlastito svakom čovjeku. Riječ je izražaj, manje uspješan ili više uspješan, onoga što osjećamo. Riječju kao da napuštamo sebe i svoje okvire. Riječima se susrećemo drugim čovjekom i upoznajemo nutrinu njegova bića. Na riječ su započinjali ratovi, na riječ su se i vraćali mačevi u korice. Netko veli da su najsnažnije čovjekove riječi oprosti i hvala. Naravno, ako su iskrene.
Kad je Bog nalazio način kako se približiti čovjeku, odlučio je djelovati poput čovjeka. Jer je htio duboko ući u čovjekov život, u samo srce čovjeka, i upravo je RIJEČIMA povjerio taj specijalni i teški zadatak. Današnja čitanja govore nam o upravo o vrijednosti Božje riječi, o njezinu čitanju, proučavanju, tumačenju, življenju. Čuli smo u prvom čitanju da su Ezra i Nehemija Izraelcima čitali Božju riječ i tumačili ju. Kaže pisac da su slušatelji padali na koljena dok su je slušali, plakali, ali i radovali se. I Isus u sinagogi čita Sveto pismo i tumači ga okupljenima.
Znam čuti: „Te riječi kao da su meni upućene.“ A kome drugome, brate i sestro, nego tebi, nego meni, nego svima nama.
Velika je vrijednost Božje riječi. Ona je jedina kadra čovjeku vratiti nadu, pružiti utjehu onda kad je teško, pomoći mu da pronađe pravi put. Puno ljudi zna posvjedočiti čitajući Sveto pismo redovito naiđu na nešto što se odnosi upravo na njih. Znam čuti: „Te riječi kao da su meni upućene.“ A kome drugome, brate i sestro, nego tebi, nego meni, nego svima nama.
Nijedna knjiga nije tako stara, a toliko svježa i nova. Nijedna knjiga nije tako autentična, uvijek iznova suvremena, koliko je to Biblija, koliko su to Božje riječi. Jedino Božja riječ može ispuniti sva čovjekova traženja, sve čovjekove dubine. Jedino Božja riječ može čovjeku otkriti smisao njegova postojanja, smisao njegove patnje i boli. Jedino Božja riječ ima snagu izgubljene vratiti na pravi put, očajnima uliti nadu, vratiti osmijeh na ispaćena lica, tužne utješiti.
Ne možemo očekivati da nam Božja riječ bude svjetionik na putu, ako je zatrpana među ostalim knjigama.
Jedan mi krizmanik u razgovoru reče kako svake večeri prije spavanja pročita nešto iz Biblije koja se nalazi pored njegova kreveta. Ostao sam zapanjen. Moram priznati da me pomalo i posramio kao svećenika. Dok mnogi svoje dane završavamo s mobitelom u ruci ili pred televizorom, ovaj je krizmanik svima nama lijepi primjer da se dan na najljepši način završava Bogom i njegovom Riječi.
Ne možemo očekivati da nam Božja riječ bude svjetionik na putu, ako je zatrpana među ostalim knjigama. Ne možemo očekivati da nam Božja riječ bude utjeha ako ju ne čitamo, ako o njoj ne razmišljamo, ako ju i ne otvaramo. Ne možemo očekivati da nam Božja riječ ispuni prazninu srca, ako i ne znamo gdje nam se Biblija nalazi u kući.
Što očekujemo od života ako se ne hranimo onim što jedino može utažiti našu životnu glad i žeđ – a to je upravo Božja Riječ? Moramo kao vjernici uvijek iznova i s novom svježinom otkrivati ljepotu Božje Riječi, njome se hraniti, nju živjeti.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.