Ne mora ni za čim trčati; sve se na kraju vraća Njemu. No, nama se čini da je Bog ponekada spor. Osobito onda kad treba kazniti nekoga drugoga (a kad je u pitanju naša koža i kazna koju smo mi zaslužili, onda nam se baš i ne žuri), poručuje u promišljanju banjolučki svećenik mons. dr. Anto Orlovac za Katolički tjednik.

Možete li zamisliti da je Bog spor? A upravo ga takvim naziva Sveto pismo. Veli da je spor na gnjev, na ljutnju. U Knjizi mudrosti čitamo: „A ti si, Bože naš, blag i istinit, spor na gnjev i svime milostivo upravljaš“ (Mudr 15,1). U čemu je Bog spor? Spor je na ljutnju. O, koliko nam valja ta Božja „sporost“! A mi smo upravo u ljutnji najbrži: lako se naljutimo, čak pobjesnimo. A onda, sačuvaj nas Bože od nas samih i druge oko nas! Bog je spor na ljutnju, a bogat dobrotom. Kod nas je obratno: brzi smo na ljutnju jer smo siromašni dobrotom. Čak se znamo ljutiti što Bog ne kazni nekoga koji zlo čini, što čeka.

A onda, sačuvaj nas Bože od nas samih i druge oko nas! Bog je spor na ljutnju, a bogat dobrotom.

Ima nešto u čemu smo mi brži od Boga. Ali nije to baš neka prednost, prije bismo rekli da je to trčanje pred rudu. Jer mi smo često brzi i na govoru i na ljutnji, a spori samo u slušanju. Srdžba i govor ovdje su povezani. A kad srditi progovorimo, slabo se kontroliramo. Izlete onda i psovke i uvrjede i žestoki prigovori čime povrijedimo bližnjega. Sveti nas Jakov opominje u svojoj poslanici da bi trebalo biti obratno: „Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu“ (Jak 1,19b). A onda tumači zašto je srdžba, koju ubrajamo među sedam glavnih grijeha, loša, u čemu je njezina zloća: „Jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje“ (r.20).

Božja sporost

A zašto je Bog baš tu „spor“? Opet pravi odgovor nalazimo u knjizi Božje riječi: „Al’ Gospodin čeka čas da vam se smiluje, i stog izglēda da vam milost iskaže jer Gospodin je Bog pravedan – blago svima koji njega čekaju“ (Iz 30,18). Bog namjerno čeka, čeka jer više voli smilovanje i opraštanje nego kaznu. Izaija prorok veli da je Bog „velikodušan u praštanju“ (Iz 55,7). A mi smo toliko puta čuli kako nam kao djeci prijete: „Bog će te kazniti!“ Loša je to poruka. Jer dogodi se da Bog ne kazni odmah, a mi to onda protumačimo da tu prijetnju ne treba baš ozbiljno uzeti. Tako smo s dobrom namjerom djecu krivo usmjeravali. A sasvim je nešto drugo kad djetetu kažemo: „Bogu je žao kad činimo zlo. Bog ti je dobar prijatelj. A prijatelja nećemo žalostiti, zar ne? Kakvi smo mu mi onda prijatelji ako ga žalostimo?“ I dijete će to dobro razumjeti. A što je još važnije, to je istina.

Bog ti je dobar prijatelj. A prijatelja nećemo žalostiti, zar ne? Kakvi smo mu mi onda prijatelji ako ga žalostimo?

Naglašava to toliko puta i naš dobri papa Franjo. A nama se nekako sigurnijim čini ići prijetnjom, pa makar i pravednim Bogom, i njegovom kaznom. I doista, navedena misao iz knjige proroka Izaije veli to: „Gospodin je Bog pravedan.“ Mi bismo rekli: pa kad je pravedan, što odmah ne kazni zlo i zločinca. No, Božja pravednost nije isto što i naša. U Svetome pismu pravednost znači svetost, savršenost, a ne samo golu pravdu: kako ti meni, tako ja tebi. Božja pravednost je nerazdvojiva od milosrđa, opraštanja, ljubavi. Sreća naša! Da nije, loše bismo prošli.

Mi se rado ljutimo, a Bog rado prašta

Bog strpljivo čeka da mu damo bilo kakav povod da nam se smiluje. Ima sto razloga da nas kazni, a On čeka onaj jedan da nas ne kazni. Kao kad dobar nastavnik traži barem neko pitanje na koje učenik zna odgovoriti da ne bi pao na ispitu, a mogao bi mu postaviti niz drugih na koje odgovora ne zna. Zašto Bog čeka? Psalmist nam na to odgovara iz svojega vjerničkog iskustva: „Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju“ (Ps 86,5). Mi se rado ljutimo, i to začas, a Bog rado prašta. Eto, tu je ta bitna razlika. Papa Franjo često ističe prelijepu misao: Bog se ne može umoriti opraštajući, ali se mi možemo umoriti moleći oproštenje! Eto, nama je teže zamoliti oproštenje, nego Bogu dati ga. A kako mi „rado“ praštamo, znamo i sami. Za naljutiti se treba nam tren, za oprostiti godine! A Bog oprašta, i to rado. Zapravo se drukčije i ne može. Oprostiti preko volje, zapravo znači ne oprostiti posve ili uopće ne oprostiti. Bog ne čini ništa napola, nego temeljito. A oprostiti, znači zaustaviti spiralu zla, presjeći mu put, zaustaviti potočić dok nije postao bujica koja ruši.

Mi se rado ljutimo, i to začas, a Bog rado prašta. Eto, tu je ta bitna razlika.

Još nismo gotovi! I mi tu moramo nešto učiniti: moramo Bogu dati povod, neki znak da nam njegovo oproštenje i smilovanje treba, moramo ga za to zamoliti, a to znači kako smo uvidjeli da ne valja ono što smo činili i da se toga želimo osloboditi i u budućnosti kloniti. Eto, tu imamo sve elemente dobre ispovijedi: iskreno priznanje grijeha, molba za oproštenje i ozbiljno obećanje popravka svojega budućeg života. To ne može Bog učiniti umjesto nas jer bi nam onda nametao svoje oproštenje. A to Bog ne radi, nije to Njega dostojno. Zato prorok naziva blaženima one koji s čežnjom čekaju to Božje milosrđe i oproštenje, dobit će ga zbog Božje dobrote.

Korizma je povlašteno vrijeme Božjega milosrđa, strpljiva čekanja i velikodušna praštanja. Valjalo bi ga iskoristiti prije nego Božji mlinovi promelju. Onda će biti velika uskrsna radost, i u Nebu, i u našoj duši.