Prije nekoliko godina, moj dragi prijatelj, sada već pokojni fra Mario Crvenka gostovao je u jednoj radio emisiji i bio je upitan o tome kako izgleda život Presvetog Trojstva. Iznenadivši novinarku, a vjerujem i brojne slušatelje, rekao je tek: A što vam ja mogu reći o Presvetom Trojstvu? Za one koji ga ne znaju, bio je vrhunski intelektualac, a sjećam se, jednom prilikom Einsteinovu tezu E=mc² objašnjavao mi je uz pomoć teoloških zapisa Tome Akvinskog.

Postoji to nešto što čovjeka uvijek privlači, što u njemu izaziva nemir zbog odsustva mira, postoji to nešto u njemu što ga uvijek upućuje na nešto dublje, neizrecljivije i još smislenije.

Ove uvodne misli, na tragu ovog poniznog svećenika koristim kako bih naglasio pristup kojim želim pisati o tome zašto je Bog Trojstvo. Neću iznijeti ništa novo, već osobno promišljanje.
Ponajprije, mislim da je važno naglasiti kako svaki teološki govor svoj odraz ima i u antropologiji. Prava i cjelovita antropologija bez teologije zapravo niti nije antropologija, već tek jedna u nizu ideologija.

Čovjek – slika Božja

Gledano iz kršćanske perspektive, čovjek je slika Božja. Bog ne može bez čovjeka, ali niti čovjek ne može bez Boga – izuzev toga što je čovjek taj koji zaboravlja ovu stvarnost. Čovjekova sličnost s Bogom ostvaruje se kroz slobodnu volju, ali i kroz dinamičnost odnosa. Čovjek ne može živjeti bez odnosa, bez usmjerenosti na drugoga, što više, on se samo u drugome pronalazi i ostvaruje.
Postoji to nešto što čovjeka uvijek privlači, što u njemu izaziva nemir zbog odsustva mira, postoji to nešto u njemu što ga uvijek upućuje na nešto dublje, neizrecljivije i još smislenije.

Ako se ovo odnosi na čovjeka, koliko bi se tek trebalo odnositi na Boga, odnosno na Onoga koji je stvorio čovjeka i u njega mu usadio želju za životom vlastitim njemu? Imao sam prilike susretati se sa osobama u teškoj depresiji. Ono što (između ostalog) karakterizira depresivne osobe jest nemogućnost ostvarenja odnosa.

Bog ne može bez čovjeka, ali niti čovjek ne može bez Boga – izuzev toga što je čovjek taj koji zaboravlja ovu stvarnost. Čovjekova sličnost s Bogom ostvaruje se kroz slobodnu volju, ali i kroz dinamičnost odnosa.

Takve su osobe duboko zatvorene u same sebe, u svoje boli, u svoje crnilo u kojem je vrlo teško nekoga pustiti da im se približi, a još teže izlaziti iz te zone sumraka. U susretu s takvim ljudima nisam mogao ne razmišljati o Bogu koji u samom sebi ne može biti crnilo, koji u samome sebi ne može biti praznina, koji ne može biti zatvoren u samog sebe.
Zatvorenost u samoga sebe najjednostavnije bi se moglo opisati kroz „ja izričaj“, dok izlaženje prema drugima biva usmjereno prema nekom „ti“. Ne mogu vjerovati u Boga koji je samom sebi dovoljan i zadovoljan isključivo samim sobom, a onda i nekim svojim paralelnim svemirom u kojem nitko nema pristup uz neke određene uvjete.

Prava i cjelovita antropologija bez teologije zapravo niti nije antropologija, već tek jedna u nizu ideologija.

Kakav je Bog zapravo?

Pišući o ovoj stvarnosti, a ne želeći napadati ničija uvjerenja, ne mogu ne prokomentirati islamsko poimanje Boga. U Kuranu stoji kako je Bog u sebi jedan, odnosno jednost koja prethodi svakoj množini. Jednim dijelom, to i je točno, iako, čini mi se da ova, islamska perspektiva ne odlazi dalje od antičkog ontološkog poimanja.

Zaista, Bog je toliko ljubio svijet da je poželio hodati ovom zemljom, da je poželio biti ispod kože svakoga od nas.

Posljedično tome, ne čudi da se u Kuranu objavljuje tek riječ, dok se u Evanđelju objavljuje riječ koja je ljubav, koja ne stoji sama za sebe, koja nikako ne može biti statična, već uvijek dinamična. Zašto? Jer je to narav ljubavi, ili možda bolje – Onoga koji je Ljubav.

Ljubav uvijek uočava potrebu drugoga, ljubav uvijek zaboravlja samoga sebe, ljubav uvijek izlazi drugome ususret. Sjetite se, kada je Isus svoje učenike učio kako moliti, što im je rekao.. Nije li ih možda poučavao da ne blebeću kao pogani, jer Otac zna potrebe svoje djece i prije nego ga bilo što zaištu? Nadalje, ljubav nikada ne gleda na zasluge, u ljubavi koju nam je Krist objavio nema matematike, nego tek – milosti.

A otkuda milost? Iz samilosti, iz nježnosti, iz obilja dobrote i nježnosti, kakvim je opisan kroz Sveto pismo i pokazan hodajući ovom zemljom. Zaista, Bog je toliko ljubio svijet da je poželio hodati ovom zemljom, da je poželio biti ispod kože svakoga od nas. To je za mene jedino svjetsko čudo koje me neprestano zadivljuje.

Ljubav nikada ne gleda na zasluge, u ljubavi koju nam je Krist objavio nema matematike, nego tek – milosti.

Promišljajući o svemu onome što znamo zbog Božje objave u Isusu iz Nazareta, znamo da je u Bogu pojam osobe nužno vezan uz pogađate – odnos; odnos Oca, Sina i Duha Svetoga. Nadalje, taj je odnos toliko prepun ljubavi da se „nužno“ izlijeva i na ljude, svakog čovjeka ponaosob. A onda opet, na samom kraju, podsjetimo, čovjek je slika Božja i ne može živjeti bez odnosa…Čini mi se da pitanje kako to? biva odgovoreno bez odgovora….